Recenzija knjige: O čajnicima i ženama

Ovo je roman u kojem spisateljica pripovijeda priču o jednoj obitelji s posebnim naglaskom na njezinim ženskim članicama. U trenutku kada priča započinje, pripovijeda jedna od sestara, sve kao da se već dogodilo. Stanje u kojem se nalazi jedan od četiri ravnopravna pripovjedača ovoga romana rezultat je onoga što se dogodilo u prošlosti, a što nam govori o problemima jedne obitelji, koja krije svoje male i velike tajne, nesporazume i negativne emocije. Obitelj koja je nesretna na svoj način, jedna sasvim "obična" obitelj.

U ime Mjeseca hrvatske knjige čitateljski klub čiji sam član odabrao je baš ovaj naslov. Na sastanku smo bile same cure i knjiga je bila pun pogodak. Rasprava je mogla trajati još toliko da smo imale mogućnosti ostati duže. No, kao i uvijek sve smo uspjele iznijeti svoje viđenje pročitanog i sve smo se u startu složile da je ovaj roman predivno pisan! Taj stil je kod mene bio jedna prijevara jer ono o čemu je pričao bilo je divno bez obzira što su teme bile sve osim pozitivne.

Puno je tu bilo tema, problema, situacija, odnosa koji bi se trebali izanalizirati i sigurna sam da bi i oblik seminara za taj zadatak bio premalo za sve iznijeti. Od početka do kraja: melankolično, depresivno, lažno i prijetvorno, teško, ali realno i životno, bez rukavica.

Početak me nije vukao jer nisam odmah shvatila poantu. Čemu to turobno prepričavanje života? Bio je to stvarno depresivan i mučan tekst bez nekog smisla. No kada sam drugi put uzela knjigu u ruke sve se pokrenulo jer se smisao pokazao i željela sam znati više o životima likova i odnosima iz perspektive ostalih članica obitelji. Doznati na koji način su odnosi članova obitelji utjecali jedni na druge.

Sve opisano je, što je najgore od svega, vrlo istinito i realno i svakodnevno, a onda kao takvo još i tužnije, još i gore. Obrasci s kojima odrastamo su nam konstanta i normalnost u kojima stasamo. Od malena nastaje "skolioza srca" i teško se kasnije iščupati iz kolotečine i nečije tuđe "normalnosti".

Oko svega što se izdešavalo sestrama i roditeljima, tetki; kako su odrastali i živjeli, vjerujem da bi psihijatar imao jako puno toga za reći. Dijagnoze pršte na sve strane, iz svih pora. Tužno je kako nas označe naše rane godine bez da smo toga svjesni i odrastemo u nekoga za koga mislimo da smo mi. Misleći... jednostavno smo takvi. No, sve situacije tijekom života su te koje nas stvaraju.

Onima koji očekuju neku malu svijetlu točku u cijelom romanu, neki pomak na bolje ostat će razočarani. Bol je ovdje sveprisutna i vlada nad svakom stranicom, svakim događajem, svakim odnosom i odlukom. "Bol je zvjerčica igličastih zuba, ne možeš je pripitomiti dok se ne umori i izgubi snagu, a ponekad su za to potrebni sati ili dani."