Recenzija knjige: Smiješna ideja da te više neću vidjeti

Ova knjižnica pravi je dragulj i zaslužuje svu našu pažnju i divljenje. Španjolska spisateljica Rosa Montero kao da nije s ovog svijeta, jednostavnost kojom je pristupila i prodrla do najdubljih i najkompleksnijh ljudskih osjećaja - boli, straha, čežnje, ljubavi - zapanjujuća je. Više sam ispisala citata iz ove nego ijedne druge knjige koju pamtim, i sretna sam da ću joj se uvijek moći vratiti.

Žanrovski se knjiga određuje i kao biografija i autobiografija, i kao fikcija i kao ispovijest. Pripovjedačica je spisateljica, govori u prvom liku ženskog roda (i zanimljivo, kada se obraća i koristi vokative ili drugo lice jednine ili množine, također koristi ženski rod). Stoga je ovo priča koju priča žena ženi, no svako muško provirivanje među ove retke itekako je dobrodošlo. Nakon osobne tragedije i gubitka Pabla, ljubavi svog života, autorica se upletanjem sudbine i podudarnosti u koje jako vjeruje susrela s kratkim dnevnikom žalovanja koji je prije gotovo jednog cijelog stoljeća napisala Marie Curie, slavna znanstvenica nobelovka. Ubrzo sklapa posao s nakladničkom kućom i piše priču o madame Curie. 

Bliskost je nastupila trenutno, povezala ih je tema izgubljene ljubavi. Autoričin je suprug preminuo od relativno kratke, teške bolesti, a Pierre Curie preminuo je iznenada i tragično. Nedugo nakon toga, Marie je napisala dnevnik, obraćajući se svom suprugu, prenoseći na papir sve tuge i boli, sjećanja i načine na koje se nosi sa životom. To na malo drugačiji način radi i naša autorica s ovom knjigom, analizirajući dio po dio dnevnika i koristeći ga kako bi i sama izrazila svoje najdublje boli. No u tome je iznimno originalna, prvenstveno po formi, kojom spaja nekoliko spomenutih žanrova, a zatim i stilski, osvajajući nas već od prvih rečenica. Zbilja očarava njezina skromnost, poniznost, životnost, sposobnost da riječima utješi i približi osobno zajedničkome. Progovara prvenstveno o gubitku u obliku smrti, o onome što ostaje od osobe koja ostane živjeti.

"Istinska je bol neizreciva. Ako možeš govoriti o onome što te tišti, imaš sreće: to znači da nije toliko važno. Jer kad se bol nemilosrdno sruši na tebe, prvo što ti oduzme jest #Riječ. Možda prepoznaješ o čemu govorim; možda si to doživjela, jer patnja je vrlo česta u svačijem životu (kao i radost). Govorim o onoj boli koja je toliko velika da se čini kao da uopće ne izvire iz tvoje nutrine, nego je kao da si pokopana ispod lavine. I tako ostaješ. Tako zatrpana tim kamenim tonama jada da ne možeš ni govoriti. Sigurna si da te nitko neće čuti."

Često govori o podudarnostima, a misli na one čudesne ali i mračne životne zanimljivosti, znakove i putove kojima svatko od nas pojedinačno kroči. Njoj se, između ostalog, dogodilo da se u jednom od prijašnjih romana tri godine bavila temom gubitka voljene osobe, ponirala je i pogađala kako bi to moglo izgledati i kako bi se netko mogao osjećati. Sada kada je nažalost zlu sudbinu i sama živjela, priznaje da ima pogođenih dijelova, ali do dna nije stigla. "...ondje dolje bila je riba iz mračnog bezdana od koje sam uspjela nazreti tek kretnju u vodi." Koliko god bolna, dirljiva i ranjiva bila ona, kao i Marie, kao i sve priče, toliko ima ljepote koja se ne da opisati, i toliko nema prenemaganja i patetike; postignuta je savršena ravnoteža. Knjižnica je pravi primjer čarolije pisanja, a autorica koristi predivne riječi, slike, usporedbe, metafore, sintagme, zapažanja općenito.

Osim toga, teme kojima se bavi vezane su mahom uz žene (koje opet ne bi imale nikakvog smisla da nisu postavljene u odnos naprema muškarcima). Tako se iz doba u kojem je živjela Marie Curie prisjećamo života žena koje su bile uljezi, koje nisu mogle biti ambiciozne, za razliku od muškaraca, koje su bile tu da poštuju volju roditelja/muževa/djece, a njihove su vlastite potrebe bile nebitne. U takvim okolnostima jasno je da je Marie morala imati vrašku volju i upornost da bude ravnopravna muškarcima u poslovnom ali i privatnom životu. Osobi iz povijesti autorica je udahnula život, i vrlo ga je zanimljivo bilo čuti. Marie Curie doista je bila posebna ličnost, tvrdoglava i žilava, naizgled hladna, ali zapravo samo još jedna osjećajna žena. Strast prema znanosti gurala ju je kroz sve godine izlaganja smrtonosnim dozama radijacije, napornog fizičkog rada, tegljenja tereta i minimalne količine hrane, često od pola kobasice dnevno, s nogu.

Zatim se često obrađivala tema muško-ženskih odnosa, kojima autorica pristupa krajnje odgovorno, uvijek napominjući da iako su neke stvari općenito poznate, generaliziranje sadrži i podosta gluposti. Ni ipak ne treba ni bježati od njih, jer tu negdje uvijek i stoji dio istine. Tako vrlo razumno i duhovito napominje kakve su žene kad se zaljube, što je to sindrom spašavanja od kojeg pate (žene, budite sigurne, prepoznat ćete se), što ljubavne patnje čine i jednima i drugima, kako izgledaju nezdravi odnosi i ljubavno ludilo, ali i prava ljubav, intimnost i dobar brak.