Recenzija knjige: mlijeko i med

Ovo je prva zbirka poezije sada već svima poznate Rupi Kaur. Ne čudi informacija da je zbirka bila godinu dana na listi bestselera New York Timesa, a prodana je u više od milijun primjeraka diljem svijeta. Novo doba iziskuje i novije kanale probitka za uspjeh.

Društvene mreže su u njezinom slučaju bile savršen odabir kako bi se mogla izraziti što većem broju onih koji su željni novije poezije. Mlijeko i med podijeljeno je u četiri poglavlja: bol, ljubav, slom i lijek. Spoj je to poezije i proze koji progovara o ljubavi, preživljavanju, zlostavljanju, tuzi, gubitku, obitelji, ženstvenosti. Jednostavnim stilom progovara o ne tako jednostavnoj temi - životu.

Uzmem li sebe za primjer (kao čitača), proza je ono što se traži. Činjenica je da se više piše proza, lakše se do nje dođe, top liste najčitanijh naslova vrve romanima. Poezija se sramežljivo pojavljuje i pokušava doći do svojih pet minuta slave. Rupi Kaur je sa svojom zbirkom uspjela pružiti poeziju koja je modernija i prilagođena je vremenu u kojoj je nastala.

Toliko malene riječi, još kraće rečenice, a toliko toga rečeno u malo teksta. Jednostavno i jasno dopire do svakoga tko čita njezine misli u stihovima, a ujedno i potiče na razmišljanje kako o drugima, tako i o sebi. Rečenice su protkane iskrenom tugom, melankolijom, čistom ljubavlju, strahom, doslovnim razočaranjem, besramno emotivno i surovo. Stihovi nisu pisani u rimi, pa su me ponekad podsjetili na haiku. Ilustracije koje prate zbirku osobno je izradila autorica, pa svemu daje još osobniju notu.

Ova knjiga je zbirka vrlo kratkih pjesama koje se iščitavaju, brzo dovršavaju, ponovno čitaju i tada često drugačije shvaćaju. Svatko će ih gledati kroz svoje oči (sa svime što nam je život) i zato će biti kao da su pisane baš za onoga tko čita. Moram priznati da nisam od poezije, ali ovdje također priznajem da mi se poezija Rupi Kaur svidjela i rado ću zaviriti i u njezinu drugu zbirku „sunce i njeni cvjetovi“.    

U nastavku slijedi nekoliko (meni najdojmljivijih) pjesama kako biste si uspjeli predočiti „zvuk“ ove zbirke:    

„što sam ja tebi pita me
spuštam ruke na njegovo krilo
i šapćem
ti si
svaka nada
koju sam ikad gajila
u ljudskom obliku“