Recenzija knjige: Tisuću žarkih sunaca

Ovo je priča o tridesetogodišnjem prijateljstvu dviju žena koje su živjele i trpjele i muku mučile kroz godine ratovanja u Afganistanu. Marjam je s petnaest godina poslana u drugi grad kako bi se udala za trideset godina starijeg muškarca, a njezin život se mijenja kada im u kuću dolazi Lajla.

Mlada djevojka koja je ostala bez obitelji svoju pokušava stvoriti u društvu ogorčenog i agresivnog Rašida i prestrašene i povučene Marjam. Veza koja se stvori između žena je okosnica cijele ove priče o teškom zajedničkom preživljavanju u datoj im okolini. 

Radnja koja je smještena u Afganistan, u godinama kada su započele pobune, ratovi i ubijanja znamo gdje nas vodi i što otprilike možemo očekivati. U startu smo svjesni da ovo neće biti jedno lagano i lepršavo štivo, već teška i potresna priča.

Hosseinija već svi znamo, pa je tako meni ovo njegova druga knjiga koju sam čitala (ako računamo „slikovnicu“ Molitva moru onda je treća). Sada sam potvrdila da mi je njegov stil pisanja uvijek jako sličan i uspije mi promaknuti emocija koja bi bila vezana za težinu pisane radnje.

U zadnje vrijeme se rasplačem nad videima u kojima dječak ili djevojčica plaču od sreće što su dobili psića na poklon. Zašto je to bitno? Zato jer sam ja ostala skoro pa ravnodušna na ovu knjigu uz sve teške događaje koje opisuje do zadnjih stranica. Više od 2/3 knjige radnja je bila jednolična, hladna, pričana bez neke određene dubine, više kao neka vrsta nabrajanja tragičnosti koje su iz stranice u stranicu bile sve veće.

Kada bi mi netko samo prepričao ovu knjigu svojim riječima, bila bih zgrožena s osnovnim temama kao što su položaj žena u društvu, položaj žena naspram muškaraca, svakodnevna nasilja nad ženama bez osnovnih ljudskih prava, kao što bi svaka normalna osoba bila. Ovako gledajući, zgrožena sam i u meni se budi ljutnja i nepravda.