Recenzija knjige: Ledeno carstvo srebra

Bajka je ovo o tri djevojke smještene u hladno okruženje u kojem zima traje sve dulje i dulje. Prva, mlada djevojka Miryem preuzima posao svoga oca jer njemu kamatarenje nije u krvi. Obitelj gladuje i nešto se mora poduzeti. Druga djevojka Wanda je djevojka koja odrasta uz oca nasilnika i alkoholičara koji posudi novac od kamatara. Ovom „slučajnom“ situacijom njegova kći odlazi raditi u obitelj kojoj duguje novac kako bi za njega odradila dug.

Irina je treća djevojka iz prče, prosječnog izgleda kojoj takva situacija ne ide u prilog. Ona je kći vladara koji ju mora udati što bolje kako bi ojačao svoje veze i svoju imovinu. S ljepotom koju nije naslijedila od svoje majke, otac nema asa u rukavu. Životi Miryem i Wande ukrstili su se stjecajem okolnosti, no kako se tu uklapa Irina, ono je što priču čini sve zanimljivom.

Ovu knjigu ne bih sama odabrala za čitanje, no kao član čitateljskog kluba bila je odabrana od većine. Nije ni prvi ni zadnji put, tome klubovi u startu i služe. Cilj čitanja knjige u grupi, po meni ima mnogo benefita: širenje vidika i čitanje izvan svojih granica odabira, prihvaćanje različitosti i vježbanje tolerantnosti, te prihvaćanje tuđeg mišljenja i pokušaj razumijevanja istog. Sa svime time sam zadovoljna i guštam u svakom pogledu.

Za Ledeno carstvo srebra vidjela sam par jako dobrih kritika dok još nije izašao u našem prijevodu, a to uvijek daje pozitivnu notu. Čarobna priča o tri djevojke, tri jaka ženska lika i njihovim sudbinama temeljene na poljskom folkloru, u početku me malo podsjetila na Grimmovu Cvilidretu, takozvani Rumpelstiltskin. Nije me zasmetalo jer to je jedna od onih priča koje se sjećaš i nakon par desetljeća.

Svaka od djevojaka priča svoju priču u prvom licu jednine gdje sam ponekad morala zastati i dublje promisliti koja točno pripovijeda u kojem trenutku. Kada se takvo pripovijedanje proširilo i na ostale likove iz knjige,  poslije prve polovice knjige, postalo je naporno, besmisleno i pretjerano.

Kao što iz svake bajke izvučemo neku pouku, očekivala sam i ovdje ponešto u tom stilu. Moja očekivanja, na žalost, često završe razočaravajuće. Nisam dobila neke bitne zaključke, ali sam na moju žalost dobila jako razvučenu priču, često dosadnu i sporu s bespotrebnim dijelovima koji ju onda čine još i duljom. Sve je to bio uzrok mojem prolongiranju i rastezanju čitanja, ujedno i padanju u san pri svakom pokušaju čitanja. Trebalo mi je deset dana da ju zgotovim, dok sam neke druge naslove s istim brojem stranica znala pročitati u jednom danu.