Autor: Majda Tometić
Izdavač: Naklada Nika, 2025.
Recenziju napisala: Tonkica Palonkica
IG: @tonkicapalonkicacitalica
GR: https://www.goodreads.com/user/show/21285672-tonkica
„Kad je shvatio istinu, ogledalo pred kojim smo stajali zajedno razbilo se i u trenutku smo se našli svaki pred svojim ogledalom, zureći u maske koje su se topile s naših istančano neiskrenih obraza.“
Nisam znala što očekivati od romana prvijenca autorice Majde Tometić kada mi se javila sa željom da pročitam njezine „Podstanarke“ i iskreno napišem kako sam ih doživjela. Od prve je rečenice ovo bila jedna luda vožnja, prepoznatljiva, opipljiva, interesantna, drukčija. Rečenice su bile slikovite pa su se ne samo likovi već i ambijent koji ih okružuje i atmosfera u kojoj su se nalazili mogli zamisliti kao da se gleda neka serija. Vrlo živo!
Roman započinje pronalaskom mrtvog tijela u stanu jedne zagrebačke zgrade. Policajac koji dolazi na uviđaj opisuje nam taj trenutak, a onda se priča dalje retrospektivno vraća na početak kako bismo upoznali šest junakinja koje stanuju u toj zagrebačkoj zgradi. Svaka nam se predstavlja pripovijedajući svoju životnu priču.
Različitim ženama autorica je dala njihov osobni glas, svaka je predstavljena tako da se prepozna kada nam „govori“. Jedna od njih naučena je na tjelesni oprost, drugoj je imidž jedino bitno u životu, treća je skučena u vlastitom staklenom zvonu. Ima ih histeričnih, željnih princa na bijelom konju, onih koje traže očinsku figuru, kao i sretnih što su mužu nakon šest godina zauvijek zatvorile vrata pri izlasku iz stana.
„Ako me on ne kažnjava zbog toga što mrzi svoju slabost, kažnjavam se sama, zbog toga što mrzim svoju slabost. Stoga je moj začarani krug dobro posložen.“
Sviđa mi se što svako novo poglavlje započinje interesantnim citatom i onda se taj isti pojavi kao premisa u dijelu teksta koji slijedi. Poglavlja su svaka od žena uzele samo za sebe i uvijek nam samo jedna pripovijeda o sebi i svom životu, jedna za drugom. Kratka su to poglavlja, sažeta i ne protežu se duže od par stranica nego je sve u kratkim crticama. Taj me je način pripovijedanja osvijestio da sam svako poglavlje čitala i doživljavala kao malu priču.
Odsječeno, a onda i hladno s odmakom od svakog lika mi je uspijevalo oduzeti emociju bez obzira na težinu tema koje su u tekstu zastupljene. Promišljajući o pročitanom shvatila sam da mi iščitavanje ovog romana odgovara i na taj način jer stil kojim se autorica služi odgovara i kratkoj formi. Jako mi je interesantna ta činjenica koja mi je dala zaključiti kako bi se svako poglavlje moglo čitati i kao cjelina – kao jedna priča, a onda bi „Podstanarke“ bile zanimljiva „zbirka priča“.
Autorica je jako dobro prepoznala razne ličnosti oko sebe i odlično ih je predstavila u svakom od svojih likova. Jer bit će jasno svima kako je u zgradi cijelo naše društvo sa svim svojim manama, tegobama, strahovima, nedovršenostima, dok svatko od stanara samo pokušava preživjeti dan. Priča je ovo o nama i o našima, o svima.
„Mama me je učila da budem počešljana i servilna, protiv toga se borim. Tata me učio da je normalno da muškarac ne vidi ženu. Nije me to učio tako da bi mi rekao ili šapnuo kad sam bila utišana, nego me je učio iz maminih očiju. Pa sam postala odrasla, iako osjećam da zauvijek stojim u svojoj četrnaestoj godini, i ta odraslost izgradila me je kao vječno nezadovoljnu i vječno izgubljenu. U vječnoj potrazi.“
Nisam ovu knjigu doživjela kao klasični roman, ni po načinu na koji je pisana, ni po strukturi, pa mi je stopostotno zadovoljstvo nakon čitanja uspjelo izmaknuti. Od onih sam koji kada dožive emociju pa istu i prožive, bilo nakon čitanja ili gledanja nekog djela, zadovoljno zatvaraju knjigu. Način pripovijedanja, odnosno kratka poglavlja ovog romana koja su uvijek iz druge perspektive, cjepka priču te je kod mene doprinio tome da se na kraju ipak nisam uspjela povezati s likovima i emocija je izostala.
Bez obzira što nam podstanarke ne žive bajnim životom, ja sam ih na kraju „samo“ čula i razumjela, što će nekome sigurno biti i dovoljno. Meni je čitajući nedostajala ta jedna cjelina koja bi me obavila svim onim emocijama koje bismo prepoznali, a koje autorica pred nas stavlja, pa nas tako dovele do poznatog utiska koji dobijemo nakon takvih tema.
Možda sam privodeći roman kraju očekivala neku podrobniju, jasniju svrhu odlično okarakteriziranih likova, možda su mi tako dobri likovi zaslužili isto tako bitniju suštinu, a najvjerojatnije je samo do mene i mojih želja.
Voljela bih vidjeti što će autorica novoga stvoriti i nadam se da će likovi biti opipljivi kao i u ovom djelu, da će imati svoju individualnu svrhu koju ćemo dobiti, sada već poznatim odličnim baratanjem osobina i ponašanja kroz rečenice koje ćete sigurno, ako ne zapisati, čitati i iščitavati. Ja jesam i predlažem da provjerite kako ćete vi doživjeti pročitano pa bez ustručavanja javite svoje utiske, ako ne meni, onda direktno autorici.
Majda Tometić rođena je 1974. u Zagrebu. Ne zna je li prije počela čitati ili pisati, ali se živo sjeća da je prva knjiga koju je pročitala, kao šestogodišnjakinja, bio „Doktor Jojboli“ Kornelija Čukovskog. Misli da je od tada ne napušta ljubav prema čitanju, prema jeziku, prema čarobnim mogućnostima izražavanja.
Po struci je profesorica hrvatskog jezika, a do danas je skupila toliko puno pročitanih stranica i toliko puno različitih (sa)znanja o svijetu oko sebe, da je bilo samo pitanje trenutka kad će sve to pretočiti u svoje autentične rečenice.
Osim „Podstanarki“, napisala je i roman „U koži krokodila“ koji je bio jedan od 13 polufinalista Nagrade V.B.Z.-a za najbolji neobjavljeni roman u 2024. koji će se 2025. godine također naći u izlozima knjižara. Bavi se uređivanjem knjiga, lektoriranjem i ghostwritingom, a više o tome možete saznati na web stranici KREativne NIjanse i na Facebook stranici Jezični doručak.
Add comment
Comments