Recenzija knjige: Sigurna kuća

„Kad se samo sjetim koliko sam bila naivno opčinjena tobom kad si banuo u moj život. Kad se samo sjetim svog straha da ćeš me ostaviti, da neću biti dovoljno dobra za tebe.

Oborio si me s nogu. U početku je to bila samo metafora, ali kasnije je postalo doslovno.

A sad, nakon svega, i u smrti te moram moliti da me ostaviš već jednom na miru. Pretjerao si noćas s onim snom. Ne tjeraj me da sanjam kako podižem grobnu ploču s tvojim imenom, a tebe onda unutra nema.

Čovječe mog neživota, to je čak i za tebe preokrutno.“

Postoje ti neki književnici koji su nas već naučili da će svako novo njihovo djelo biti dočekano i prihvaćeno u skladu s našim očekivanjima, koje volimo jer znamo da će ispuniti sve ono što priželjkujemo, čije knjige kupujemo u pretprodaji. Jedna od takvih je zasigurno i Marina Vujčić i njezin najnoviji roman „Sigurna kuća“.

Naslov, naslovnica, posveta, kratak sadržaj – sve nam je to i prije čitanja nagovijestilo da nas čeka sjajan i težak roman. Sjajan u svojoj izvedbi, ali pretežak temom. Roman započinje ravno u glavu: žena je ubila muža. A kako i zašto se naizgled skladna obitelj nepovratno raspala, kako to da je akademska zajednica zauvijek ostala bez svog uvaženog člana, kako to da je jedna djevojčica izgubila oba roditelja i što će ona imati o svemu tome reći i pokazati, sve će nam to iz ženske kaznionice pričati ona, Lada Lončar, ubojica. Pričat će i sebi, kao da po prvi put zbilja čuje tu svoju priču, koju kao da je netko drugi živio. Zato se autorica vješto poslužila drugim licem jednine pišući ovaj roman, da bi dočarala valjda činjenicu da se osoba u takvim manipulativnim i zlostavljačkim odnosima uopće ne osjeća kao ona sama. No takav glas djeluje i nelagodno i hladno, kao onaj glas u glavi zbog kojeg se prečesto preispitujemo i osjećamo krivim.

Ovakva pripovijedanja prekida i prvi glas naše junakinje, kojim se povremeno služi u kakvom epistolarnom obliku obraćajući se mrtvom suprugu, dajući si priliku da mu se slobodno obraća, onako kako je željela dok je bio živ. Autorica se zbilja impresivno unijela u problematiku, duboko, detaljno i precizno. Osjete se svi slojevi kroz koje je razmišljala da bi mogla otkriti i shvatiti misli i postupke ljudi u takvim odnosima. Ovako s vanjske strane sve djeluje jednostavno, jer ako svjedočimo nečijem ludilu i nasilju, rješenje je maknuti se. Iako i dalje vjerujem da je ta opcija itekako moguća, ponekad su nezamislivi načini manipulacije i izazivanja pomno planiranih osjećaja u drugoj osobi kako bi ona ostala. I mi čitatelji promišljamo skupa s autoricom i Ladom, neke situacije u nama izazivaju ljutnju, neke nas duboko diraju, suosjećamo beskrajno i pozdravljamo svaki tračak nade i vjere u život i ljude.