Recenzija knjige: Ekspozicija tame

„Prvo smo se prestali obazirati na smrti. Onda smo prestali obazirati se na život.“

Marko Gregur sjajan je pisac.

Nekako mi se dogodilo da je ovo tek prva knjiga Marka Gregura koju sam pročitala, no znala sam da me čeka nešto doista dobro. Očekivanja su se itekako ispunila, ovo mi je možda najbolja knjiga o ratu koju sam ikad pročitala (uz Hanu). Obje, koliko god različite, na potpuno drugačiji način pripovijedaju o strahotama rata, i uvijek nas nespremne dočekaju s detaljima i točkama gledišta, koji nisu već tisuću puta obrađeni.

Kroz Ekspoziciju tame vodi nas neimenovani pripovjedač, slijepac, kojeg susjedi zovu Mračnjak. Nadimak nije mogao biti bolje pogođen i sročen. Iako je radnja romana smještena u izmišljeno podravsko selo, povijesna okosnica itekako je stvarna – pratimo veći dio 20. stoljeća i vrijeme obaju ratova. Pratimo i bogatu trgovačku cincarsku obitelj Aviro čiji je dom središte gradskoga intelektualnog i otmjenog života kojem je naš Mračnjak uvijek težio, a kako i ne bi kad je iza njega ostao život ispisan ratom, siromaštvom i bijedom. Budući da ga pratimo od djetinjstva pa sve do odrasle dobi, saznajemo da nije oduvijek bio slijep, ali taj nesretan događaj i trajne posljedice provlače sjajnu paralelu sa stvarnim stanjem u svijetu.

„Ali ja nisam želio budućnost, već upravo suprotno: da se vrati prošlost.

…

Svijet nije bio isti nakon što sam oslijepio.

Svijet pogotovo nije bio isti nakon 1938., a slučaj sa svijetom, makar se nisam mogao oteti dojmu da je svega moglo ne biti, tijekom četrdesetih pokazao je da svijet ništa nije naučio i da si do smrti može juriti za repom i gristi ga, kao bijesan i priglup pas, a da ga niti shvati niti uhvati.“

Besprijekorni su opisi koji predočavaju to ludilo i jurnjavu, za koje nitko ne zna tko ih je odredio, pogotovo nakon prvog rata – svijet je jurio, a izgleda da je samo Mračnjak vidio pravi mrak, novi mrak koji dolazi i zlo koje bi se moglo ponoviti, a u tom kontekstu daje sjajnu usporedbu kroz Hitlera i Wittgensteina. Užitak je čitati piščeva razmišljanja i zapažanja, što stilski što sadržajno, te zasluženo može stajati uz bok Kristianu Novaku. Nema toga što se nije moglo osjetiti kroz stranice romana, od najstrašnijih scena do ljubavi, od izdaje, mržnje i krivnje preko čežnje, od općepoznatih do neočekivanih i jedinstvenih ideja i situacija – zbilja je riječima autor učinio čudesno mnogo i ostavio najupečatljivije slike.