Recenzija knjige: Bogart i Seranoga

S ovom je knjigom bilo svega, bila mi je super, bila mi je odlična, pa je bila malo čudna, pa je bila strašno zabavna, pa je bila puno čudna, pa je nisam razumjela, pa sam se gubila, pa sam imala tisuću upitnika nad glavom, pa bi me oduševila. Na kraju, bilo je puno više dobrih, dapače iznimnih dijelova, nadam se da sam sve to sebi lijepo posložila, i preporučam je za čitanje, definitivno.

Prvi mi je ovo susret s našim nagrađivanim piscem i urednikom, rođenom u Šibeniku, a zaposlenom u Knjižnicama grada Zagreba. Zoran Roško piše potpuno drugačije. Iako se njegov svijet doima nestvarnim, u potpunosti izmišljenim, on zaprevo itekako ima veze sa stvarnošću. Neizravno, ali ima. Svijet u Bogartu i Seranogi svijet je u kojem se budućnost već dogodila, a prošlost je nepoznata i stalno se mijenja. To je svijet kojim vladaju algoritmi, svijet u kojem za počinjeni zločin dobiješ osudu koja se sastoji od godine dana izolacije, ženidbe i stvaralačke patnje, svijet u kojem te psihijatar šalje u luksuznu kuću u Švicarsku, ili pak poslije, kad treba jača doza, u venecijansku palaču 17. stoljeća. 

To je i literarni svijet koji ima svoja pravila interpunkcije - od prve pa do posljednje rečenice, točka ne stoji na mjestu na kojem bi trebala stajati. No isto tako, to je svijet u kojem se možemo poistovjetiti s likovima, kojima ljudsko nije strano, koji osjećaju, doživljavaju i razmišljaju. Ponašaju se možda malo drugačije, ali ispod svega nalaze se univerzalna ljudska pitanja i stanja. A više od svega, ljubav. 

Ljubav je vječno nepresušna tema književnosti, umjetnosti, života općenito, no način na koji se o njoj razmišlja u ovom djelu originalan je, zabavan, intrigantan. Ljubav je ultimativno skretanje pozornosti, ljubav sve može opravdati i zbog toga je strašna, ljubav je žudnja za ljubavlju... 

Osim nje, važnu ulogu imaju unutrašnji doživljaji, interpretacije, pa onda povezano s tim i sami prošli događaji. Problematizira se istinitost i pouzdanost sjećanja, što primjećujem u zadnje vrijeme kao popularnu temu, i odlično je ovdje obrađena. Jer zaista, ne treba nam puno konstruktivnog razmišljanja da shvatimo da naša sjećanja, koja se doduše temelje na istinitim događajima, u procesu prelaska u sjećanja postaju fikcija.

"Ljudska unutrašnjost iznimno je neprecizno zrcalo stvarnih događaja, ovisna o potiskivanjima, iluzijama, strahovima, glupostima i ukusima."

Jedna je odlična metafora upotrijebljena u ovom slučaju, vulgarna i smiješna, nećete je zaboraviti kad je pronađete. Inače je i jezik kojim je roman napisan jedna potpuno nova razina, riječi se povezuju u nezamislive kombinacije, doista impresivno. Rečenice su duge, neprekidne, ali ne umaraju, sve ide brzo, kao pravo urnebesno ludilo.