Recenzija knjige: Velika stvar

Znate ono kada često kažemo, za nešto što nam je lako i za što se nismo morali puno mučiti – “ma velika stvar” ili kako bi Ameri jednostavno rekli “big deal”? E, ovo je stvarno velika stvar i to s velikim “V”.

S djelima Mihaele Gašpar susrela sam se prvi put kad smo u čitateljskom klubu čitali njen roman “O čajnicima i ženama”. Odmah ću priznati kako mi priča nikako nije “sjela”, iz vrlo jednostavnog razloga – imala sam obiteljsku situaciju sličnu junakinji iz romana. To mi je bilo vrlo uznemirujuće i mučno. Ali nikako ne mogu reći da to nije bilo dobro napisano, dapače.

Ovaj mi je roman puno draži, iako i dalje autorica priča o likovima s kojima se ne biste željeli družiti ili popiti kavu. Međutim, da su svi savršeni, sretni i bogati, to bi bila samo još jedna od onih dosadnih knjiga kojih se nikad više ne biste sjetili. A to ne bi bila ni prava Mihaela.

Autorica ovdje stvara priču o jednoj bezimenoj obitelji, ispričanu od strane muškog djeteta u obitelji. Fini groteskni, satirični prikaz peteročlane skupine (nažalost ili na sreću povezane krvnim vezama) u kojoj pater familias ima konačnu riječ. Poput pravog kućnog zakonodavca, tatica donosi “Novi zakon” u kojem više nema plakanja, a odlasci u školu svedeni su na samo par dana u tjednu, jer on smatra da to tako treba biti.

A čime se ti ljudi uopće bave u životu? E, tu sam vas čekala! Otac koji je najpametniji na svijetu “istražuje” tržište pa tako kreću poslovi: od uzgoja kavkaskih ovčara i glista do prodaje Zepter posuđa, ali osnovna djelatnost (i najunosnija) je ipak pružanje usluga alternativne medicine. Uletjela je prava prilika za izvlačenje novca naivnima i lakovjernima – liječenje raznoraznih vrsta bolesti uz promjenu prehrane (svakako prijeći na vegetarijanstvo jer je to danas popularno), iscjeljivanje mahovinom i ostali slični načini prizivanja energije svemira.

Ovo je Mihaelina kritika na šarlatanstvo i “prodavanje magle” u svim onim poslovima o kojima jedva da nešto znamo. Nakon nekoliko odgledanih videa na You Toubeu odmah postajemo stručnjaci na svim poljima. Takvi se vrlo lako mogu prepoznati u romanu, a što se ostalih tiče, (pravih majstora svoje struke), oni neće imati problema jer će samo uživati u romanu.

“Ne bojim se oca. Otac je krtica, ponavljam u sebi. Običan maleni kukcojed. Slijep. Gluh. Nemoćan.”

Naš mali pripovjedač počet će mrziti vlastitog oca, zbog svih stvari kojima je primoran svjedočiti, a posebno zbog ponašanja prema njegovoj seki koja ničim ne zaslužuje okrutnost i zlostavljanje kojima je izložena.

“Više se ničega ne sjećam; ne znam kako izgleda moja sestra jer se između nje i mene protegnula neka sablasna bjelina u kojoj više ne vidim njezino lice. Ne znam koliko je visoka, gdje je prazno mjesto njezina ispalog mliječnog zuba i kako izgledaju nokti na njezinim rukama. Svi ti detalji po kojima sam je mogao pronaći između sve druge djece da joj i ne vidim lice, nestali su.”

Mala Magda je jedina koja je dobila priliku biti imenovana, kako bi ova priča ipak ostavila veći trag kod čitatelja. A, vjerujte mi, ostavlja itekako. Prekrasno i upečatljivo lirsko pripovijedanje autorice, bez obzira na teške teme koje se provlače romanom, natjerat će vas da nakon pročitanog razmišljate o tome dulje vrijeme. I da svakako potražite i njene ostale uratke.