Recenzija knjige: Zmajevi koji ne lete

Published on 20 April 2022 at 13:24

Autor: Ivana Šojat
Izdavač: NAKLADA LJEVAK d.o.o., 2020.
Recenziju napisala: Tonkica Palonkica

 

IG: @tonkicapalonkicacitalica
GR: https://www.goodreads.com/user/show/21285672-tonkica

Kako nam na koricama romana piše: „Potresna je ovo, ali i katarzična priča o trojici prijatelja koji se koncem osmoga razreda osnovne škole upuštaju u konzumaciju sintetske droge poznate pod nazivom Osvježivači.“ to je samo, barem što se Marijana, glavnog lika romana tiče, posljedica puno dubljeg i tužnijeg uzroka.

Tema koja se popratila u tisku jer prikazuje stvarne događaje, a mogla se pronaći diljem Hrvatske, gdje su uzroci gore navedenih supstanci bili pogibeljni u Osijeku i Zagrebu. Tema o kojoj bi se trebalo više pisati i ne rješavati posljedicu već se pobrinuti oko uzroka. Mladež oduvijek pokušava neke svoje intimne, unutarnje probleme umanjiti, zatomiti, prekriti, najčešće po njih, lošom idejom. Nositi se sa svakodnevnim situacijama često ne znamo kako reagirati i ono što ne možemo isprocesuirati ili promijeniti na nama ostavlja posljedice.

Osnovna obitelj, majka i otac, moralni su kompas svakog djeteta. Kada oni svoje živote vode ispred očiju svojeg djeteta, ista ta duša uči život, uči ono što bi ljubav, podrška, razumijevanje, komunikacija, trabali biti. Kada ta osnova nije ispravna, dijete se sa svime suočava na sebi najbolji način. „Ljudi ostavljaju trag na stvarima i drugim ljudima.

Različite supstance koje zatupljuju, često su odlična prva karika bijega od stvarnosti koju ne možemo prihvatiti, ali se uz njih „lakše“ sa svime nosimo. „Tako je teško, prokleto teško riječima objasniti ono što nas ždere iznutra.“ Ne znati kako i kome ili s kime podijeliti svoje viđenje svijeta, svaka se situacija slaže jedna na drugu i postaje sve teža za nositi. Rješavanje problema nikada nije onaj najlakši put i nikada nisu opijati iz „kućne radinosti“, kao ni različite droge uzimane na svoju ruku u nekontroliranim količinama. Izgleda super rješenje, i jest na neko kratko vrijeme, koje se onda pogoršava iz dana u dan i postaje veće od stvarnih problema.

Silna tuga nagomilana u dubini mladog čovjeka, koja se onda mijenja u čemer, ljutnju, frustraciju, mržnju, često prerasta u nešto puno gore, ovisno o individui koja se u tom vrtlogu zla našla. „Tuga nije bolest. Tuga može dovesti do bolesti.“ Bez da se problemi rješavaju, bez da se pokuša iskomunicirati ono što nam ne odgovara u životu koji živimo, bez da se težina duše ne otklanja, sve smo teži i upadamo sve dublje u tugu koja se onda transformira, često u nešto puno gore. Depresija, bolesti poput tumora, anoreksije/bulimije, probleme sa srcem, kožom... Samo nastavite niz...

Knjiga koju bih preporučila srednjoškolcima, ali i starijoj generaciji, kao i roditeljima pisana je na jednostavan i lako razumljiv način iz perspektive šesnaestogodišnjeg Marijana koji se muči dok pokušava biti „faca“ u razredu, cool tip u društvu birajući krive načine kako bi to postigao. Krivi načini, uz krivu ekipu samo ga smještaju u još težu poziciju koja je sve dalje od njegove želje da bude prihvaćen u društvu, kada mu već prihvaćanje u njegovoj obitelji nije moguće.

Situacija sa supstancama koje uzima kao bi napakostio svojim roditeljima ne dovodi ga u bolju poziciju, jer kako bi ni moglo? Vodi ga do težeg saznanja tko su mu prijatelji (tj. tko nisu) i prisiljava ga da si prizna svu svoju gorčinu koju mora naučiti otpustiti kako bi mogao nastaviti sa životom. Ovaj put uz pomoć, profesionalnu pomoć. „Učim svoj svijet mijenjati riječima i odlukama.

U kratkom romanu dobro smo upoznali glavne likove, kao i sporedne, iako bih osobno voljela da smo možda i dublje zavirili u svakog. Ovisnosti su obično problemi duše i tu se onda stvarno svašta može pronaći, koliko ima nas, toliko ima i tegoba. Priča pisana po istinitoj okosnici predviđena mlađoj populaciji, sve će im navedeno biti dovoljno i kristalno jasno i ne predugo i zatupljujuće, i bez osjećaja da im se „popuje“. Nadam se i dovoljno osjetljivo kako bi se (možda) prepoznali i kako bi uvidjeli da traženje pomoći nije loše iako mislimo da nas drugi tada gledaju kao izopćenike, čudake i bolesnike. „Drugi ti ne određuju vrijednost.

Tražiti pomoć i izgubiti „prijatelje“ ili ostati ležati na travi dok ti pjena izlazi iz usta, sam, napušten, pothlađen i prestrašen, na pola svijesti s mogućnosti odlaska s ovog svijeta? Vjerujem da je odabir očit i nadam se da će biti takav kako bismo više pisali o pozitivnim završetcima teških priča. Uvijek birajmo sebe, pomozimo sebi i pokušajmo se okružiti ljudima s kojima smo na istoj razini svijesti, razini bitnosti i važnosti života sretnog pojedinca koji će postati odrasla, stabilna osoba željna života.

Spisateljica (pjesnikinja, esejistica, prozaistica i romansijerka) Ivana Šojat odabrala je tešku, ali svakodnevnu temu za obraditi i podsjetiti, osvijestiti nas kako današnja mladež doživljava svijet oko sebe. Nije joj ovo prvo djelo, iza sebe ima sedamnaest ukoričenih naslova, od zbirke poezije, preko zbirke eseja te romana i slikovnica.

Sa „Zmajevima“ me zainteresirala da pronađem još koji njezin naslov jer vjerujem da će teme biti važne, ljudske, one o kojima treba govoriti. „Unterstadt“, „Štajga ili put u maglu“ i „Emet i druge priče“ stavljam na popis za čitanje.

Možda stvari ni ne započinju, nego su uvijek tu. Ljudi se pogrešno spoje. Kao moji starci. Pa rode neželjenu djecu. Kao što sam ja. Pa na toj djeci traže sve ono što mrze na onom s kim su se pogrešno spojili. I svi to rade. I ovi i oni.

Žalosni ljudi izgledaju ljutito.

Kad ostanu bez nečega, ljudi se počnu skrivati kao da se stide, bježe od onih koji ih poznaju, jer znaju da će na njima vidjeti da su bez nečega ostali, pa će ih pitati gdje im je to nešto. A oni koji su bez nečega ostali ne žele o tome pričati.

Ocjena: 8/10

Add comment

Comments

There are no comments yet.