Autor: Suleika Jaouad
Izdavač: Mozaik knjiga d.o.o., 2022.
Prijevod: Jelena Grobenski
Recenziju napisala: Tonkica Palonkica
IG: @tonkicapalonkicacitalica
GR: https://www.goodreads.com/user/show/21285672-tonkica
Autobiografska priča o mladoj ženi koja se sa svoje 22 godine mora suočiti s jako teškom zdravstvenom dijagnozom, s leukemijom. Imam li snage za ovu priču? Želim li proći s njom sve ono što ni zamisliti ne mogu? Tek je prešla dvadesetu... i sve joj je stalo. Doslovno! Možda i zavijek? Ajme strahote, ajme užasa, ajme nevjerice...
Ona je još tu, s nama. Suleika vodi svoju Facebook i Instagram stranicu, to onda mora značiti da je sve bilo ok. Zar ne? Čisto sumnjam da je SVE bilo ok, ali preživjela je pa smatram da je najmanje što mogu pročitati ono što je pisala o svom putu koji je morala zabilježiti, podijeliti. Ona je morala, a ja sam odlučila vidjeti što i zašto.
„Dijagnoza mi je zadala nezarastivu frakturu, prelomila mi je život na ono prije i ono poslije.“
Nisam mogla slutiti što će pisati. Imala sam neko svoje predviđanje, ali kada sam se već nakon prvog poglavlja počela pitati odakle joj snage (i nisam stala do posljednje stranice), shvatila sam da sam daleko od istine.
Možete se prisjetiti svoje 22. godine? Gdje ste bili, što ste radili, oko čega ste se nervirali, što ste maštali gdje ćete biti kada napunite 30 godina? Jeste li prizvali osjećaj naivnosti, ali onaj topao i pozitivan koji vam je izazvao osmijeh na lice? Ajme, kad sam imala 22 godine! Pa gdje mi je bio kraj? Nema ga jer život tek kreće, fakultetsko obrazovanje je gotovo i idem naprijed puna snage, volje, želje za onim što me sve čeka. Volim se prisjetiti svojih mlađih godina, baš volim jer sada vidim da sam tada bila više ja, više ona koju, sada gledano, život nije dobrano išamarao i na taj način promijenio, lagano smanjio tinjanje.
„...bolest može rascijepati osobnost, naglasiti i dobro i loše, objelodaniti ti nove dijelove tebe za koje nisi željela znati, može te svesti na tvoje najsirovije ja.“
Čitajući sam se sjetila sebe u tim godinama i pokušala se zaustaviti, kao da sam naletjela na zid. Jer Suleiki je doslovno SVE stalo u jednom trenutku! Stalo i nema ničega o čemu je maštala, čemu je težila?! Bolest je sve preuzela, ona diktira dane, sate, minute i ne pita već samo traži od tebe. Pa kako onda dalje? Za što se uhvatiti? Kako razumjeti što se mora činiti? Teška dijagnoza leukemije, ona koja uzima ne samo živote bez obzira koliko dugo si na Zemlji, već i tvoju samostalnost, uzima tebe, malo po malo.
„Rak ti napravi čudnu stvar. Uzme ti to što jesi i to što misliš da znaš i baci sve u smeće.“
Suleika je jednostavnim jezikom uspjela predočiti sve svoje emocije koje je proživljavala i hvala joj što je baš na taj način odlučila „pričati“. Toliko jednostavno, bez pretjeranih ukrašavanja, a opet tako duboko i emotivno da sam joj se pridružila u plakanju kada je dolazila do još i težih trenutaka. Nevjerojatno je i pomisliti da može biti teže, a uvijek se nekako pokaže baš tako. Mijenjala se, kako fizički, tako i psihički, jer je morala kako bi uspjela dočekati svako novo jutro koje joj se pružalo.
„Od patnje je lako postati sebičan čak i okrutan.“
Ovo su memoari, privatne misli, nadanja i patnje. Zvuči jako crno, tamno, depresivno, tema od kada ju čuješ ne želiš s njom imati više nikakvog doticaja. Jer iskreno... Zar mi nije dovoljno mojih briga i boli? Zar nije dovoljno patnje oko mene da sada moram čitati i o ovoj tužnoj priči? Hm, najvjerojatnije jest.
Koliko vidim i čujem, stvarno nam je svima nekako sve teže u životima jer se svašta mijenja i brige su odmah veće, godine prolaze i ne idemo mlađi nego računamo da će nam biti sve teže čak i ono što trenutno ne stvara problem. Zašto sam onda htjela čitati ovu knjigu? Možda sam čudna, a možda sam slutila da ću u rečenicama koje je s nama autorica podijelila pronaći nadu.
Znam da nada nije baš neka utjeha, nikakva garancija ni za što, ali igra jako veliki udio gledajući u budućnost. Bez nje, nema ničega.
„Nužno je ponešto i zaboraviti ako planiram preživjeti.“
Puno sam razmišljala o onome što je Suleika pisala, što je dijelila iz svoje nutrine, onako iskreno, ogoljeno bez suzdržavanja jer za to nije imala snage. Pitala sam se, kimala glavom i često se slagala: „Neka budem dovoljno budna da primijetim ljubav kada se pojavi i dovoljno hrabra da je ganjam iako ne znam kamo vodi.“ Učila sam već naučeno, ali potisnuto i izbjegavano zbog svoje istine koja će onda mijenjati, koja će voditi u nepoznato. „Sloboda je značila spoznaju da sam u ovome sama, kao što sam, na neki način, uvijek i bila.“
Označavala sam citate više nego inače, rado uz knjigu olakšala dušu opuštanjem uz čašu finog vina, zaplakala da manje boli njezina, a ponekad se ispostavilo, i moja istina, pustila knjigu na stranu i samo ležala sa svojim mislima, u tišini. Posebno je ovo njezino putovanje koje još uvijek traje i trajat će, jer ne, nakon što te ovakva bolest dodirne, nema povratka na staro.
„Za nas nema restitucije, nema povratka danima kada su nam tijela bila neoštećena, a nevinost netaknuta. Oporavak nije nježna briga o samom sebi koja vraća u stanje prije bolesti. Iako sama riječ upućuje na suprotno, oporavak nema veze sa spašavanjem onoga što je bilo. Oporavak je prihvaćanje činjenice da se moraš zauvijek oprostiti s poznatom verzijom sebe zbog one koja se tek rađa. To je čin surovog, zastrašujućeg otkrivanja.“
Zahvalna sam što sam mogla putovati s njom, što je dozvolila da ju upoznamo dok je sama sebe pokušavala pronaći. Biti iskren o svojim tegobama, svojoj neočekivanoj novonastaloj situaciji, ovom je autobiografijom dokazala da je pozitivno o tome javno govoriti. Jako je puno ljudi u svijetu koji će razumjeti u kakvom je fizičkom stanju, ali i samo u onom mentalnom jer ne moramo dijeliti dijagnozu kako bismo razumjeli ispričano. Često će nam saznanje da nismo sami jako puno pomoći. Drago mi je da je i sebi na taj način olakšala život.
Pronaći dobro, vidjeti pomoć, svjetlost, nadu i pozitivu između Suleikina dva kraljevstva bit će uspješno. Ne sumnjam u to. Teško je, ali daje mogućnost za budućnost.
„Biti strpljiv znači predati kontrolu.“ Nad ovih sam pet riječi kimala glavom u potvrdi u razumijevanju, prepoznala sam ih. Treba vremena, treba sebi dati vremena i vjerovati da će se ona snaga, za koju sam se Non-stop pitala odakle joj, uvijek negdje pojaviti i pogurati nas još malo dalje, još malo više. Dozvoliti oprostiti sebi, drugima, olakšati si sve ono što nas tišti i stvara težinu na srcu je također dio puta. Ništa od ovoga nije lako, ali ako se uspije daje jako puno.
„Oprostiti znači odbiti staviti oklop oko srca, odbiti živjeti stegnutog srca... Ako živiš otvorenog srca, sigurno ćeš osjetiti bol. To nije ugodno, ali alternativa je ne osjećati ništa.“
Čitajte što je Suleika odlučila podijeliti i učite od nje. Ona je živući primjer da se može. Kada je teško, tražite one koji su pokazali, uz sve nedaće, da je budućnost tu. Drugačija od planirane, ali na početku svakog novog svitanja.
„Ozdravljenje i zacjeljenje znače shvatiti kako ostvariti suživot s boli koja će uvijek živjeti u tebi, a da se ne praviš da ona tamo ne postoji i da joj ne dopustiš da ti preotima dane. Znače i suočiti se s duhovima i ono što uporno ostaje nositi dalje.“
„Zanimljivi ljudi ne prepričavaju tračeve i isprazne događaje nego razgovaraju o idejama.“
„Svi smo mi na ovoj zemlji terminalni bolesnici. Misterij ne leži u ako nego u kada smrt stupa na pozornicu.“
Add comment
Comments