Recenzija knjige: Žena koja je slikala kanom (The Jaipur Trilogy #1)

“Ovdje, u Jaipuru, ostavit ću mapu svojega života. Ostavit ću za sobom stotine tisuća poteza kanom. Više neću biti žena koja slika kanom, ali ću svakome tko pita reći: ja liječim, ja umirujem. Ja iscjeljujem. Ostavit ću za sobom beskorisne isprike za vlastiti neposluh. Ostavit ću za sobom želju da iznova pišem svoju prošlost.”

Za ovaj se roman može reći da je izazovan, uzbudljiv i nadasve egzotičan. Svaki put kad uzmem u ruke onaj koji priča priču o Indiji, uvijek se oduševim i imam osjećaj da sam i osobno bila tamo. Očito su, oni koji su pisali takve knjige, itekako znali kako napraviti dobar posao.

Radnja ovog romana u cijelosti se odvija u Indiji 1950.-ih, samo nekoliko godina nakon neovisnosti. Lakshmi Shastri pobjegla je iz svog sela, što dalje od dogovorenog braka s mužem zlostavljačem. U živopisnom gradu Jaipuru postaje umjetnica koja kanom ukrašava tijela  bogatih i moćnih žena, majki i kćeri iz više klase.

Lakshmi dobro zarađuje i štedi kako bi kupila vlastitu kuću, no sustiže ju prošlost – napušteni muž koji treba novac pojavljuje se u Jaipuru, a u njegovoj je pratnji mlada djevojka za koju se ispostavi da joj je sestra. Hoće li njihova prisutnost ugroziti neovisnost koju je Lakshmi stekla, ostaje na čitateljima da provjere.

Autorici moramo svakako odati priznanje za temeljitost. Osim same priče dobili smo i priču o kani i načinu njena nanošenja, bilješke o sustavu kasta u Indiji te, ukoliko ste raspoloženi za kuhanje, par recepata za indijske delicije. Budući da je roman prepun indijskih riječi i fraza, na njegovom kraju se nalazi i koristan pojmovnik.

Alka Joshi nam je pokazala svoju svestranost i talent, odvodeći čitatelja u stranu zemlju protkanu prošlošću, putem kojim Lakshmi i njezina mlađa sestra Radha moraju ići kako bi zaštitile sebe i svoj ugled. To nije bezopasno putovanje, posebno za žene i djevojke. Hvala autorici što nam je omogućila da lutamo, uživamo i istražujemo jedinstvenu kulturu ove egzotične zemlje.