Autor: Camilla Grebe
Izdavač: Fraktura d.o.o., 2022.
Prijevod sa švedskog: Lana Momirski
Recenziju napisala: Tonkica Palonkica
IG: @tonkicapalonkicacitalica
GR: https://www.goodreads.com/user/show/21285672-tonkica
„Život čine gubici... Gubitak one dječje nevinosti s kojom se svi rađamo, ljudi koje volimo, našeg zdravlja i fizičkih sposobnosti i konačno – jasno – gubitak vlastita života.“
Ono što je mene privuklo ovom romanu bio je žanr kojeg volim, a voli ga i moja ekipa čitalica iz book cluba kojima sam ovaj naslov (između ostalih) ponudila kao odabir kolovoškog čitateljskog zadatka. Krimić je bio dovoljna činjenica da odaberemo „Na tankom ledu“ za raspravu, a kao plus je bila i prva rečenica iz sinopsisa: „Nepoznatoj mladoj ženi odrubljena je glava, a brutalnost zločina podsjeća na neriješen slučaj otprije deset godina.“
Što je najgore što se u krimiću može desiti? Da nam je roman u početku odličan i onda kraj bude zbrzan, bez potrebnih odgovora na pitanja kojih se uhvatimo kroz priču. Zar ne? Šteta totalna! Sve je išlo dobro, imali smo dobar obrat koji nisam mogla naslutiti prije nego je dana sumnja na to i onda kraj toliko zbrzan u kojem nedostaju svi oni bitni detalji ovoga žanra. Iznenadilo me kada sam bila na 30% knjige i uhvatila se kako sam zaboravila da čitam krimić. Na prvoj stranici imamo odrubljenu glavu koju sam uspjela smetnuti s uma!
Rijetko se desi da autori idu u tolike dubine likova u ovom žanru i ne mogu reći da mi je to smetalo, u početku mi je čak bilo i osvježenje. Lijepo je spisateljica sve to nama predočila, samo sam onda ostala razočarana kada je s tolikim detaljima išla u neke prošlosti da nam nije dala ključne odgovore bitne za dio krimić priče, već nam kraj i zaključke dala na stranicu i pol.
Karakterizacija likova (bi bila) odlična da se nije pokazalo da je to jedino što je spisateljica htjela detaljno ispričati te tako zaboravila na ostale, također jako bitne dijelove romana. Zanimljiv mi je bio lik Hanne (koji nije crno-bijelo prikazan, iako ponekad pretjeran u nekim situacijama), Petera i Emme, kao i sporedni likovi. O svakome smo doznali i više nego što to inače očekujemo, pa je u konačnici bilo previše temeljito na uštrb toga da je roman krimić, a ne psihološka drama.
„Život je neobičan i ne postaje manje neobičan zato što starimo. Ali naviknemo se na neobičnosti, naučimo ih prihvatiti. Trik je pomiriti se s tim da život nije ispao baš onako kako smo zamislili.“
Balans između upoznavanja likova i njihovih unutarnjih demona i razrješavanje ubojstva u ovom je romanu bilo nesrazmjerno. To onda dovodi do nezadovoljstva kod čitatelja, kao što je potvrdila i moja čitateljska skupina Hoću knjigu book cluba. Mi, okorjele ljubiteljice žanra, koje sada već očekujemo višu razinu ako je nešto toliko hvaljeno, pozitivne stvari smo teško nalazile.
Stilski je lijepo bilo prebacivanje iz sadašnjosti u bližu prošlost pa onda u onu dalju kroz sjećanja likova, dalo je ritmu pripovijedanja razbijanje na momente monotonog tempa i čitanje je bilo ugodno. Pronalazile smo i dobre strane romana, ali prednjačile su nedovršene i nedorečene sitaucije koje su rušile naše utiske te smo ga ocjenile s prosječnom ocjenom 2.8.
„Drugačije ne znači lošije. Drugačije isto tako može biti i bolje.“
Ako ste ljubitelji žanra i od krimića očekujete cjelokupnu kvalitetnu razradu od nas nemate preporuke za ovu priču jer ćete se nervirati kao i mi. Ono što je s početnom idejom moglo biti, ovdje se na žalost nije uspjelo kvalitetno uobličiti u cjelinu. Zaključile smo da bi Grebe trebala skratiti roman (376 stranica) za 100, ostaviti samo ono bitno i ne ulaziti u širine i dužine nebitnih karakterizacija i depresija ako nije bitno za roman. Koji je da ne zaboravimo, krimić!
Ideja nije loša, ali se izgubila u ponavljanjima, nepotrebnim opisima i razglabanjima o svakom liku što za temeljnu radnju nije bilo bitno. Onima koji će čitati „Na tankom ledu“ preporuka da to čine bez previše razmišljanja, listajući naprijed. I ne očekivati ni tragove umijeća Chrisa Cartera!
Razmišljanja likova i njihova retrospektiva iznjedrila je par dobrih citata, razmišljanja o ljubavi, životu, smrti...
„Pomišljam da ljubav ne znači samo voljeti drugu osobu nego i vidjeti samog sebe očima voljene osobe. Vidjeti ljepotu tamo gdje si prije vidio samo greške i nedostatke.“
„Sva ta bezuvjetna pseća ljubav, pomislim. Što sam ja to napravila da je zaslužim? I zašto je ljudska ljubav uvijek tako ujedinjena sa zahtjevima za podređivanjem i prilagodbom? Zašto ne možemo jednostavno voljeti jedni druge, a da se nužno ne posjedujemo?“
Ocjena: 6/10
Add comment
Comments