Autor: Sally Rooney
Izdavač: Fraktura d.o.o., 2024.
Prijevod: Patricija Horvat
Recenziju napisala: Ivana
IG: https://www.instagram.com/what.the.muggle/
„Tjelesni znakovi tjeskobe koji prate njegove šahovske nastupe nemaju nikakve smislene veze sa samim događajem, osim kronološke: javljaju se prije i nestaju poslije. Njegov um to zna, ali tijelo ne zna. Zbog tog i drugih razloga Ivan vjeruje da je tijelo u biti nešto primitivno, ostatak evolucijskih procesa potisnutih razvojem mozga. Kad se samo usporedi to dvoje: ljudski je um bestežinski, apstraktan, sposoban za vrhunsku racionalnost; ljudsko je tijelo teško, deprimirajuće konkretno, bez ikakva smisla. Samo od sebe nešto izvodi: nitko ne zna zašto. (…) Ljudski je um, bez obzira na sve zasluge koje mu je maloprije pripisivao, sklon ponavljanju, često zatočen u poznatom krugu neproduktivnih misli, koje su u Ivanovu slučaju obično prožete žaljenjem.“
U šahu, intermezzo je potez između, neočekivani potez koji obično prisiljava protivnika na trenutni odgovor. U glazbi, intermezzo je kratka stanka između dva duža dijela. A u književnosti, Intermezzo je novi, ambiciozni roman jako poznate irske književnice Sally Rooney. Premda je drugačiji, ozbiljniji, više filozofski i stilski raznolikiji, i dalje je prepoznatljivi njezin roman.
Intermezzo prati dvojicu braće, Petera i Ivana Koubeka, nakon očeve smrti. Prati ih ponajviše u ljubavnim odnosima. U Peterovom slučaju imamo dva takva, odnosno dvije žene: Sylviom, prvom ljubavi njegova života, i Naomi, mladom studenticom koju praktički uzdržava. Ivan nas vodi kroz svoju priču i odnos s Margaret, starijom ženom s kojom se upušta u strastvenu, ali diskretnu vezu. Iako imamo nekakvu fabularnu liniju, ona, kao i dosad, nije najjača autoričina strana, nego su to ponovno karakterizacija i stil. Jasno je da to nekome može biti minus, jer „nema radnje“ i jer je stil teško „pohvatati“.
No ipak, voljeli je ili ne, Sally Rooney zauzela je svoje sigurno i nezamjenjivo mjesto kao glas generacije mladih ljudi, posebice onih koji su duboko osjećajni, a istovremeno snažni i krhki. U svim svojim djelima naprosto dominira poniranjem u svoje likove, u otvaranju novih dimenzija i zaviranju u kutke kojih ima toliko da ih je nemoguće sve vidjeti. Ali ona kao da ih je otkrila više nego je ljudski moguće.
Misao koja se provlači kroz cijeli roman je da je vezanost uzrok svih patnji, a osim u međusobnim odnosima, svi se likovi bore sa svojim vezama s prošlošću što ih često prijeći ići naprijed. Ivan se osjeća opterećen potrebom da kroz sjećanje sačuva uspomenu na oca i njegovo postojanje. Petereove veze obilježene su nizom impulzivnih odluka, kao i idejom da bude obiteljski zaštitnik. No najviše od svega bori se s prihvaćanjem izgubljene ljubavi. Autorica se u ovakvim situacijama vješto poslužila i jezikom i strujom svijesti koja ju je vodila svojim neutabanim stazama. A naročita je vrijednost u tome što je uz pomoć stilskog izričaja uspjela prikazati, odnosno napraviti razliku među likovima.
Kad čitamo Ivanova poglavlja, upoznajemo povučena i nesigurna mladića, pametnog, dobrog, empatičnog, blage i plemenite naravi. S Peterom nije takav slučaj, iako je zapravo izvana i po ponašanju dijametralno suprotan Ivanu, ispada da je njegova unutrašnjost nelagodna, neodlučna, samodestruktivna. A to je stilski autorica besprijekorno dočarala. Kao i veliku većinu ostalog, i zato velika preporuka.
Add comment
Comments