Autor: R. J. Palacio
Izdavač: Fokus Komunikacije d.o.o., 2022.
Prijevod: Morana Mazor
Recenziju napisala: Tonkica Palonkica
IG: @tonkicapalonkicacitalica
GR: https://www.goodreads.com/user/show/21285672-tonkica
„Ali srce je zagonetna zemlja. Čovjek može putovati tisućama kilometara, prelaziti nepoznata područja, i ne pronaći ništa toliko nedokučivo kao što je ljubav.“
Čisto sumnjam da postoji netko tko nije čuo za autoričino „Čudo“, bilo da se čitalo ili gledalo (istoimeni film „Wonder“ u kojem glavne uloge tumače Julia Roberts, Jacob Tremblay, Owen Wilson). R. J. Palacio napisala je i tri posebne priče kako bismo bolje razumjeli neke od likova iz „Čuda“ – „Auggie & ja: tri čudesne priče“. Od mene imate preporuke za sve navedeno!
Koliko je teško nakon takve neke odlično prihvaćene knjige i dalje uspješno i kvalitetno, dovoljno primjetno pisati? U nekom svom svijetu bih rekla lako jer se često očekivana kvaliteta pokaže kao talent, ali o „Poniju“ nisam baš viđala utiske nakon čitanja, nikakve. Kao da je prošao neprimijećen, kao da mu je marketing u Hrvatskoj nepostojeći. A sada, nakon čitanja, mogu reći da mi je zbog toga jako žao. :-( Jer ovaj mi je naslov najdraži pročitani u 2024. godini! Možda i ako navedem da sam pročitala 61 naslov prošle godine ova će izjava imati čvršće temelje.
Subjektivno najdraži jer me dirnuo na više razina! Jednostavan je to roman i priču nam priča dvanaestogodišnjak pa znate da to nije za Nobela, ali je za dušu. R. J. Palacio savršeno je prikazala Auggija u „Čudu“ jer smo se svi mogli s njime ili osobama koje ga okružuju, ako ne poistovjetiti, onda ih razumjeti. Doživjeli smo ga kao stvarnog jer je umijeće njezina pripovijedanja kroz lik dječaka bez premca.
U „Poniju“ je pokazala da to nije slučajno uspjela, Silas, glavni lik kojeg je ovaj put smjestila u devetnaesto stoljeće toliko je živ, toliko stvaran da ga možemo i u naše vrijeme smjestiti. Prikaz tog vremenskog razdoblja i teme koje je autorica više od deset godina istraživala savršena su podloga što onda daje besprijekoran uvid u dječakov život.
„Ako je život putovanje u veliko nepoznato, onda i smrt mora biti putovanje.“
Silas živi dosta usamljeno jer je mamu izgubio kada je došao na svijet pa mu društvo radi Tata, pas Argon, mazga i ostale životinje koje imaju, kao i priroda koja ih okružuje. Dječak je to kojeg je udario grom, ali ga je spretnošću, brzinom i znanjem njegov otac uspio ostaviti među živima i sada je utoliko poseban.
Nije to njegova jedina „čarobnost“ iako je stvarno specifična, ali je uz ostale za njegovo društvo drukčije karakteristike doprinijela da su ga u školi prozvali čudakom. Nakon što se u tom okruženju nije snašao, Tata ga je odlučio učiti od kuće. Genij, načitan, sposoban, pametan, inovativan muškarac kakav je bio, naučio je Silasa puno više nego što bi to uspjeli u školi.
„Tata uvijek kaže Istina je istina. Nije važno u što drugi ljudi vjeruju.“
Silasova elokventnost, kulturno ophođenje i način komunikacije, uz očevu naobrazbu, koju je čitajući razne knjige samo dodatno usavršavao, čini ga vrlo dopadljivim likom. Iako još uvijek dijete, u kombinaciji iskrenosti i konstantne znatiželje ugodno je kroz njegove misli sagledavati svijet koji ga okružuje.
Priča je divno napisana, riječi se suptilno prelijevaju u rečenice bez pretencioznosti, jednostavne su i često kratke jer nam svoje misli prenosi dječak, a opet su kao takve poetično lijepe.
Znamo da je potrebno znanje i veliko umijeće kvalitetno pripovijedanje prevesti sa stranog jezika i uspjeti ga preslikati na naš da se ne gubi ljepota koju je autorica na svom jeziku osmislila. Nisam neki znalac, ali mi se čini kako je Morana Mazor odradila odličan posao koji je kasnije i lektor jako dobro pročešljao i prilagodio. Malo bih dočarala o čemu pričam pa ostavljam jedan mali odlomak...
„Bilo je začuđujuće divno. Shvatio sam da je vrijeme u Šumama poput tračka svjetlosti. Dolazi i odlazi. Skriva se i sja. A mi neprestano kroz to vrijeme jurimo. Osjećao sam se pomalo poput Jone u utrobi onog golemog kita, odsječen od svijeta sa stablima koja se uzdižu oko mene kao divovska rebra, a Poni je moj brodić na nemirnom moru. Jest da nisam nikad uistinu bio na moru, ali tako sam ga zamišljao.“
Priroda i životinje ovdje su divan sporedni lik koji nam daju autentičnu atmosferu, mir i nemir ovisno koliko su likovi u određenoj situaciji u sebe sigurni. Poni je divan, Silasova je sigurna luka i podrška, njegovo razumijevanje mu daje snagu i pruža mudrost bez i jedne riječi.
Što na kraju krajeva i nije nešto čudo jer svi mi znamo kako nas naše životinje, naši kućni ljubimci, razumiju. To je jedna posebna vrsta povezanosti koja se ne može opisati već se mora osobno osjetiti.
Rijetkost je zadnjih godina pročitati tekst i ne pronaći u njemu greške. Ja sam ovdje imala priliku samo čitati i uživati u svakom segmentu. Ništa mi nije zapinjalo za oko i odvraćalo pažnju, čista uživancija u čitanju.
Hvala cijeloj ekipi koja je odradila odličan posao za ovu posebnu priču koju ću pamtiti iz više razloga i uvijek će mi, kada je se sjetim, izmamiti osmijeh na lice. Čitajte Ponija, čitajte ga djeci, dajte im da ga čitaju! Nakon njega nećete više biti isti, toplina će vam ostati u srcu...
„Shvatio sam da je to ono što uvijek ostaje s nama. Ljubav. Ona nadilazi život. Vodi. Slijedi. Ljubav je putovanje koje nema kraja.“
Add comment
Comments