Autor: Elif Shafak
Izdavač: HENA COM d.o.o., 2024.
Prijevod: Mirna Čubranić
Recenziju napisala: Ivana
„S ruba tog olujnog oblaka visi jedna kišna kap, ne veća od zrna graha i lakša od zrna slanutka. Malena, okrugla i preplašena, neko vrijeme nesigurno drhti. Zastrašujuće je gledati kako se zemlja ispod tebe otvara kao samotni cvijet lotosa. Nije joj prvi put da se popela u nebo, spustila na zemlju i ponovno vinula u nebesa, ali taj pad još je uvijek plaši.“
U najnovijem romanu I nebom teku rijeke Elif Shafak još jednom potvrđuje svoj prepoznatljiv pripovjedački glas – glas koji zna slušati, koji vidi duboko u dušu i koji ne bježi od boli. U ovom djelu, Shafak se vraća temama koje je obrađivala i ranije – pripadnosti, sjećanju, migraciji i traumi – ali to čini još intimnije i nijansiranije.
Priča počinje kišnom kapi koja pada na glavu asirskog kralja Ašurbanipala u Mezopotamiji oko 640. pr. Kr., a nastavlja se kroz tri vremenske linije i lokacije, prateći tri glava lika po poglavljima, ali i kapljicu vode, tog malog promatrača koji se pojavljuje u raznim vremenskim razdobljima i oblicima, bilo kao dio rijeke ili suze na nečijem licu. Doista, promjenjivost i trajnost vode glavna su tema, a pogotovo rijeke, koje nisu samo geografski pojam nego i sjećanja koja teku ispod kože, priče koje osjećamo ali ne znamo ispričati, i veze koje postoje čak i kad ih pokušavamo potisnuti.
Arthur je izniman dječak koji se sredinom 19. stoljeća rodio pokraj prljave Temze. Njegova priča puna je detalja i zanimljivosti, a temeljena je na priči o Georgeu Smithu, samoukom asirologu koji je prvi preveo Ep o Gilgamešu na moderni jezik.
Narin je jezidska djevojčica koja odrasta na obalama rijeke Tigris s bakom i koja se 2014. seli između Turske i Iraka. Kroz njezinu tešku priču učimo o kurdskoj vjerskoj manjini koji su kroz povijest bili progonjeni i žrtve genocida.
Zaleekhah je znanstvenica koja se 2018. smješta u London, na kućice na vodi, pokušavajući prevladati svoj propali brak. Ona utjelovljuje borbe mnogih mladih žena koje još uvijek pokušavaju pronaći svoje mjesto u svijetu.
Kako se životi likova odvijaju na stranicama ove književne i povijesne fikcije, čitatelji postupno saznaju kako su povezani, dok se posljednji dijelovi slažu na samom kraju priče.
Jedna od najvažnijih snaga ovog romana je upravo u tome što Shafak ne nudi jednostavna rješenja. Nema trenutka u kojem će sve postati jasno i čisto. Umjesto toga, roman nas poziva da ostanemo u neudobnosti, da shvatimo da su neke rane nerazriješene i da će možda takve i ostati.
Važna je i kod Shafak uvijek prisutna i tema migracije – ne samo geografske već i emocionalne, kulturne. Svi su likovi u nekom prijelazu između jezika, zemalja, prošlosti i sadašnjosti. Autorica to čini nenametljivo, hrabro i s dubokom empatijom. Nema patetike, iako ima tuge. Nema dramatičnih preokreta, iako se sve u likovima neprestano mijenja. Knjiga nas ne pokušava zadiviti, već nas traži da budemo prisutni, da slušamo i da vidimo ono što često ostaje neizrečeno.
„Tad kaže da, gledajući neku osobu, vidimo samo njezinu djelomičnu sliku, koja je često podsvjesno pristrana. Čini nam se da je ta osoba uspješna i zadovoljna, pa zaključimo da zacijelo s nama nešto nije u redu jer ne možemo biti kao ona. Ali slika koju vidimo nije cijela stvarnost te osobe, niti smo mi tako jednostavni i statični. Svi smo mi okrhnuti na rubovima kao glinene pločice i skrivamo svoje male tajne i pukotine. … Vjeruj mi, svi su takvi. Postoji li apsolutna sreća? Beskrajni uspjeh? Savršen brak? Brzi lijek za tjeskobu? Želimo vjerovati da postoji, jednako kao što je Gilgameš želio vjerovati da može vječno živjeti. A kad shvatimo da to ne postoji, osjećamo se poraženo i poniženo. Naučimo prihvatiti da uvijek nešto neće biti u redu, da će nešto uvijek biti slomljeno i da se taj osjećaj necjelovitosti neće promijeniti ako ne budemo ljubazni prema sebi.“
Add comment
Comments