Autor: Jacobo Bergareche
Izdavač: HENA COM d.o.o., 2024.
Prijevod: Željka Somun
Recenziju napisala: Ivana
IG: https://www.instagram.com/what.the.muggle/
„…koliko sam puta ustao od nedjeljnog ručka s mamom pomišljajući da bi taj mogao biti i posljednji, koliko sam puta odlazio na put poljubivši svoje troje djece i, izgubivši ih iz vida, pomislio da je to možda bio posljednji poljubac jer će se možda srušiti avion…“
Roman Savršeni dani španjolskog autora Jacoba Bergarechea introspektivna je priča o ljubavi, gubitku i vremenu koje neumoljivo briše strasti i idealizirane slike odnosa. U središtu je muškarac koji se nalazi na prijelomnoj točki života – između ljubavnice Camile i supruge Paule, između sjećanja i stvarnosti. Struktura romana temelji se na pismima i razmišljanjima koja otkrivaju njegovu potrebu da shvati što je izgubio, što mu je ostalo i ima li smisla još jednom pokušati spasiti ono što se nekoć činilo neuništivim.
Bergareche pripovijeda jednostavno, ali s izraženim osjećajem za ritam i emociju. Duhovit je, originalan i često autoironičan čime ublažava težinu izdaje, žaljenja i emocionalnog zamora. Upravo ta duhovitost i često ružna iskrenost čini roman privlačnim: čitatelja ne preplavljuje patetikom, nego ga vodi kroz poznate situacije u kojima se ogleda svakodnevna ljudska slabost. Iako se na tematskoj razini koristi motivima koji su česti u suvremenoj prozi – bračna rutina, preljub, potraga za smislom i ispunjenjem – autor uspijeva u njima i u svom glasu pronaći autentičnost.
U nekim situacijama i razmišljanjima roman djeluje predvidljivo, no ona ipak ne umanjuje cjeloviti doživljaj i vrijednost teksta jer Bergareche ne pokušava stvoriti šokantne obrate, nego prikazati ono što je istinito: način na koji ljudi ponavljaju iste obrasce, svjesni njihove ispraznosti. Upravo u toj ponavljajućoj svakodnevici leži životnost romana. Likovi su nesavršeni, ponekad sebični, ponekad dirljivo ranjivi, i time iznimno uvjerljivi.
„U životu nastupi razdoblje u kojem samo s neznancima možemo, bez straha da ćemo ih prestrašiti ili razočarati, razgovarati o svojim skrivenim željama, o onome u što smo prestali vjerovati, o onome što više ne želimo biti i o onome u što se počinjemo pretvarati“.
Autor kroz pripovjedačevu potrebu da piše i promišlja (prvo Camili, a onda Pauli) istražuje granice ljubavi i odanosti. Pisma nisu tek ispovijed, nego i pokušaj rekonstruiranja vlastitog identiteta: tko postaje čovjek kad se ljubav istroši, a požuda izgubi smisao? Bergareche spaja intimno i filozofsko, svakodnevicu i refleksiju, gradeći roman koji ne nudi odgovore, nego niz pitanja. Ljubav se prikazuje ne kao romantični ideal nego kao proces prepoznavanja, gubitka i prihvaćanja prolaznosti.
Ono što se izdvaja kao najveća kvaliteta romana jest iskrenost. U njegovim rečenicama nema uljepšavanja; osjećaji su ogoljeni, ponekad neugodni, ali uvijek stvarni. Autor uspijeva iz svakodnevnih situacija izvući općenitu istinu o ljudskoj potrebi da pronađe smisao, čak i kad su svi mostovi već napola srušeni.
Savršeni dani nisu revolucionarni po strukturi ni tematici, ali nose prepoznatljivu toplinu i mudrost zrelog promišljanja. Bergareche podsjeća da ljubav, koliko god nesavršena bila, ostaje središnje iskustvo ljudskog postojanja – ono koje se ne može potpuno racionalizirati, ali se može pokušati razumjeti, posebice kad se pogleda unatrag.
„Pogledaj kako bi se sve promijenilo, zamisli da se pred oltarom izgovara: „Obećavam ti vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti, i da ću te ljubiti i poštovati u sve dane života svoga, dok nas dosada ne razdvoji.“ Činjenica je da smrt ne razdvaja, ona još i više spaja, nitko ne voli više i ne osjeća se povezanijim sa svojim partnerom nego kad taj umre. To se događa mojoj baki koja je već četrdeset godina udovica i nikad nijedan muškarac nije dorastao njezinu mužu, a isto tako i mojoj rođakinji Mariji čiji je muž već dvije godine u komi, a ona ga sad voli više nego ikad prije, misli samo na njega, nije sposobna isključiti ga i započeti život iznova. Voli ga više no ikad, a prije ga nije podnosila. Ono što ljude razdvaja (osim možda, primjera radi, ovisnosti o kocki, alkoholizma, zlostavljanja, nasilja, rastrošnosti, iznenadne pretilosti) uglavnom je dosada, nikad smrt. Dosada dok gledaš kako se sve ono što te kod drugoga iritira i sve ono što drugoga iritira kod tebe neprestano ponavlja, jer nitko se nikad nije sposoban promijeniti, i ništa novo neće se dogoditi pa da poput protuteže nadoknadi sve za što znamo da će se sutra ponoviti, i što će nas opet uzrujati, a što često i nije ništa više od zvuka što ga drugi proizvodi dok pije vodu, to što boce vina drži uspravne umjesto polegnute, kako se već vino treba držati, ili što se mora glasno useknuti prije spavanja, što šlampavo namješta krevet, tako da pokrivač s jedne strane visi više nego s druge, ili što predvidljivo zahtijeva da stišaš glazbu na trećoj pjesmi CD-a koji smatra neprikladnim u trenutku u kojem tebi ta glazba doista odgovara, ili u konačnici svaka sitna gnjavaža koja proistječe iz zajedničke svakodnevnice poput vode što kaplje iz slavine koja se ne da dobro zatvoriti, te kapi nikad neće izazvati poplavu, ali nikad nam ne dopuštaju da se odmorimo od tog neumornog i izluđujućeg zvuka kapanja“.
Add comment
Comments