Recenzija knjige: Tihe godine

"Hana" mi se već neko vrijeme migolji, ali neće zadugo, jer poslije "Tihih godina" želim pročitati sve što je napisala ova iznimna češka spisateljica.

"Strahovi su mu se smjestili ne samo u glavu, nego i na prsa i vraćali su mu se u misli svaki put kad bi oko njega bilo tiho."

Intimna je ovo obiteljska priča u čijem su fokusu životi i perspektive dvaju likova - kćeri, Bohdane, i oca, Svatopluka. Bohdana se rodila nakon 25 godina braka svojih roditelja, u čarobnoj kući. Majci je bila čudo od djeteta, a ocu teret. Majka joj je umrla kad je bila još jako mala, a očeva nova supruga Bela bila je prema malenoj dobra i pažljiva, ulijevala joj je sigurnost i toplinu. Osim očiglednih razloga, Bohdani je zaista bila potrebna jedna nježna i blaga ženska figura u životu, jer je bila drugačija i posebna djevojčica. 

S oba se lika zapravo upoznajemo u prošlosti, iako Bohdana priča u prvom licu prezenta, potrebno je doći do kraja da bi se našli u "sadašnjosti", i da bi se uopće njihove priče spojile u istom vremenu. Svatoplukova su poglavlja ispričana kroz treće lice, ali razlika se ne osjeti, što samo ide u prilog vrsnom autoričinom pripovijedanju i snažnoj, uvjerljivoj karakterizaciji likova. Također, svačije poglavlje započinje s posljednjom rečenicom prethodnog poglavlja čime je naglašena neizbježna povezanost.

Knjiga započinje blago i mirno, s Bohdaninom željom da, nakon što ju je baka prozvala drugim imenom, otkrije moguće tajne svoje obitelji o kojoj, kad malo bolje promisli, ne zna ništa.

"Tako sam se počela okretati prema prošlosti i u sjećanje si urezivati sadašnjost. Postala sam skupljačica sjećanja. U veliku crvenu bilježnicu s plavim crtama počela sam zapisivati svoje misli i sve događaje koji su nam se zbili, pa i ako su se u tome trenutku doimali kao potpuno nevažni. Tek u nizu godina koje su prolazile pokazalo se da je bilo važno sve što se dogodilo, jer kao što mahanje leptirova krila može izazvati tajfun na drugoj strani svijeta, tako i puka riječ često ranjava i zauvijek obilježi odnos dvoje ljudi."

Jedini živi član njezine biološke obitelji je otac koji je prema njoj oduvijek hladan i nezainteresiran. Njegova pak priča počinje također mirno, s izraženim socijalnim pregledom života jedne češke obitelj prošlog stoljeća. Njegova mrzovoljnost prema Bohdani, koju na početku ne možemo razumjeti, u njegovoj će priči, što bude išla dalje, postajati logičnija. Možda je nećemo nikada opravdati, ali ćemo je u nekim segmentima uspjeti razumjeti, čak i suosjećati. Sve će se promijeniti negdje po sredini knjige, naglo, neočekivano, bez velike pompe i napetosti, baš kako to bude i u životu. Takav događaj i to objašnjenje koje i čitatelje od početka zanima teško da se može pronaći u ovakvom žanru, u laganom pripovijedanju s težištem na osjećajima i karakterizaciji, stoga je ovo uistinu jedinstveno književno djelo, proza u svom punom sjaju.

"Previše sam bila svjesna protoka vremena i sadašnjost sam si kvarila strahovima o tome što će biti. Odnekud iz dubina sjećanja - nisam mogla razaznati je li riječ o vlastitome ili sjećanju predaka - pojavljivalo se upozorenje da se ne odajem bezbrižnosti i ne navikavam na nju. Život nikada nije bio tako lijep i uskoro će se sigurno dogoditi nešto što će me spustiti na zemlju."