Recenzija knjige i serije: Normalni ljudi

Ovo je priča o odrastanju koja započinje u srednjoj školi gdje su nam glavni likovi Connell: marljiv, igra na mjestu glavnog napadača, zgodan, ne upada u tučnjave, svi ga vole i Marianne: otvoreno prezire ljude u školi, nema prijatelja i stanke za ručak provodi sama čitajući romane. On bi nju rado bolje upoznao bez obzira što je „čudna“ te kad počnu razgovarati, on shvaća da je Marianne jedina osoba kojoj može reći sve – a njihov se odnos produbljuje. Što nam sudbine likova sve donose, morat ćete provjeriti sami, a ja ću samo navesti da roman pršti od tema bitnih za život i preživljavanje mladih u današnjem društvu.

Odmah me u startu ubila spoznaja da se u tekstu upravni govor ne označava kao u svim ostalim knjigama. Ne znam zašto ni čemu to, ali da me u startu odmah zateklo i otežalo čitanje, je. Teško se vratiti unazad par stranica i pronaći tko točno govori s obzirom da poglavlja započinju nakon nekog određenog vremenskog razdoblja bez najave o kome se trenutno radi. Sigurna sam da bi se lakše snalazila po knjizi da je taj dio bio „normalan.“ No, kako svi znamo, normalno je relativan pojam.

Čitajući sam često razmišljala o ponašanju glavnih likova i njihovih prijatelja/ljubavnika. Srednja škola, faks... Uvijek svi pokušavaju biti dio grupe, pripadati krugu osoba koje će ih voljeti, poštovati i cijeniti zbog onoga što jesu. No kako znati ako nas oni iskreno vole ako ni mi sami sa sobom nismo iskreni? Tko je onda voljen/nevoljen?

Svi imamo neke svoje tamne/mračne stvari u svojim mislima. Ili smo ih imali ili ćemo ih imati, a koliko će utjecati na naše dnevne rutine, druženja, učenje, školovanje, posao, obitelj i ostalo što nas okružuje, samo je na nama. Rekla bih da su problemi s kojima se susreću Connell i Marianne u početku knjige više manje normalni stavovi i neko klasično preživljavanje tih specifičnih teen godina. Što je ispravno u kojem trenutku napraviti, reći, optužiti, priznati, obećati... u tim godinama učimo nekako usput. E, sad... Koliko smo mi stvarno ok ili nismo, s više godina iskustva, normalnost će biti još i više relativna.

Mislim da je bitno potražiti neku pomoć kada se osoba toliko nezadovoljno osjeća u svom tijelu (mozgu) jer mi je žao vidjeti da se tako pametni i inteligentni životi „gase“ zbog društva u koje se oni ne uklapaju savršeno kao puzzle. Tužno mi je da se individualnost zatomljuje misleći da to nije normalno.

Malo me cijela ova priča podsjetila na roman „Trinaest razloga“. Tema je u njemu jako ozbiljna, ali prikazana na vrlo loš način i natjerala me da pomislim kako ta bitnost cijele teme nije dovoljno dobra za ono što je nakon toga uslijedilo. No tko sam ja da sudim koliko je nešto teško, ozbiljno i dovoljno destruktivno? Sve je to individualno i kao takvo se mora sagledati i probati razumjeti, a onda i prihvatiti raznolikost koja nas okružuje.

Kod „Normalnih ljudi“ bih također izdvojila da nije dovoljno kvalitetno ni opširno pisano o toliko bitnih tema, priča nije iznesena na način na koji bi nagnala da ju se shvati puno ozbiljnije, što bi svakako trebalo. Ovako je ispalo da je baš zbog tog oskudnog opisivanja, kratkih i čestih rezova u tekstu, hladnog pristupa i jednolične ritmike i stila, bilo potrebno puno više osobnog razmišljanja i ulaženja u samu priču kako bi nam imala smisla.

Nakon što sam pročitala roman i krenula o njemu razmišljati i pisati utiske kako bih se pripremila za čitateljski klub, shvatila sam da mi biva sve bolji. To je taj dio gdje sam si ja puno toga ispričanog posložila, razumjela, vidjela, doživjela, primijetila i shvatila da likovi i njihove sudbine u ovom romanu i ne mogu biti drukčije. Oni su prikazani realno i kao takvi vjerujem da postoje (nažalost) u sve većem broju u stvarnom životu.

Mogu reći da mi se cjelokupna ideja romana svidjela jer progovara o sve češćim problemima kod mladih o kojima se ne razmišlja dovoljno, a još manje govori. Trebalo bi se više posvetiti mladeži i njihovim strahovima, željama, pitanjima, razmišljanjima, normalnostima ili ne pa onda i pomoći da sve to shvate i ostvare što bolji odrasli život.  Priča je ovo koja govori o svemu, a odmah bi kao takva bila i o ničemu, ali tko će nam reći da segmenti koji se nalaze u romanu, život kao takav, nije dovoljno bitan?

Sally Rooney, mlada spisateljica koja ove godine puni trideset godina rođena je u Irskoj. Diplomirala englesku i američku književnost. „Razgovori s prijateljima“, njezin prvi naslov iz 2017. godine izašao je dok je još dovršavala studij. Privukla je pažnju kritike pa tako proglašena najboljim mladim piscem, a roman se našao u užem izboru brojnih nagrada. Roman „Normalni ljudi“ proglašen je najboljim irskim romanom u 2018. Snimljena je i serija, a također će ekraniziran i njen prvi roman. Detalji koji puno govore.

Uvijek rado pročitam neko djelo i nakon toga pogledam i ekranizaciju kako bih povukla što objektivniju paralelu s primjesama subjektivnosti. Ne može se subjektivnost izbaciti iz prikaza, niti ću to pokušavati pošto s tim dijelom dobija svoju jedinstvenu notu, moju notu. S vremenom sam uspjela sagledati knjigu i njezinu ekranizaciju kao dva odvojena djela i zbog toga mi je baš drago pošto oni to i jesu.

Ekranizirana serija „Normalni ljudi“ sastoji se od dvanaest epizoda po cca pola sata. Ono što nam donosi u svojoj kratkoći je jako puno! Ja sam se jako ugodno iznenadila s onim što su glavni protagonisti, mladi Daisy Edgar-Jones i Paul Mescal uspjeli iznijeti i prikazati. Sva hladnoća i odsječenost u knjizi ovdje se nije toliko primijetila, bez obzira što su i ovdje vremenska razdoblja kod pripovijedanja bila ponekad duža i nagla, kvalitetno praćena kao što je i u romanu.

Povezanost između likova, njihov odnos, osjećaji koje su pokazali na nivou je nekih puno starijih i iskusnijih glumaca. Gledajući ih, vjerovala sam u ono što mi daju kao gledatelju. Ova situacija bi onda bila i preporuka onima kojima je knjiga bila dosadna i naporna da ipak priču upoznaju preko serije, zbog bitnih tema koje nam prostire i o kojima bi se trebalo raspravljati.

Seriju sam gledala u društvu supruga i moram priznati da sam bila malo skeptična kako će se njemu sve to skupa svidjeti. Ispalo je da sam se bez veze brinula jer sama činjenica da nas je gledanje serije nagnalo na razmišljanje, promišljanje i viđenje svojih života, kada smo bili mlađi, bila konstruktivna i raspričala nas je u više navrata.