Recenzija knjige: Besmrtni život Henriette Lacks

Kad je u bolnici Hopkins 1951. godine umrla od karcinoma vrata maternice, Henrietta Lacks bila je siromašna, nepoznata crnkinja, majka petero djece. Kirurg je uzeo uzorke njezina tumora i naselio ih u Petrijevu posudu. Te stanice nazvane HeLa žive i danas, 60 godina poslije. "Proizvedeno" je oko 60 milijuna tona stanica HeLa, objavljeno je preko 60.000 znanstvenih radova, a bile su i osnova za nekoliko Nobelovih nagrada.

Rebecca Skloot nagrađivana autorica znanstvenih djela odlučila je napisati istinu o Henrietti. Osnovala je zakladu u njezino ime kako bi dio prihoda od prodaje knjiga išao njezinoj obitelji. Ovo je njezina prva knjiga po kojoj je HBO snimio film u produkciji Oprah Winfrey i Alana Balla, "The Immortal Life of Henrietta Lacks" 2017. godine.

Trebalo mi je više od prosječnog vremena za pročitati ovu istinitu priču. Čitala sam ju desetak dana. Sada kada razmislim, nije ovo jedna od onih knjiga koje se čitaju i listaju i zaboravljaju. Ovo je jedna od onih gdje se na svakoj stranici pitaš "kako je ovo moguće?". I s time na umu, brže čitanje nije ni bilo moguće. Osim što je veliki dio teksta bio medicinske građe (stanice, DNK, rak) pojednostavljene za laike, ali i dalje zahtjevnije za razumjeti, cijela njezina životna priča bila je toliko tužno nevjerojatna da si čovjek mora dati vremena za procesuirati sve navedeno.

Posao koji je ovdje napravila Rebecca Skloot je nevjerojatan. Skidam joj kapu u svim pogledima jer bez upornosti i želje da iznese cijelu ovu biografiju, Henriettina priča na jednom mjestu ne bi bila napisana, a s time bismo svi bili zakinuti. Istraživački rad joj nije bio jednostavan pošto tih godina kada je Henrietta oboljela vremena su bila drugačija. Nisu se bilježile, čuvale, ni davale, a kamoli objašnjavale sve informacije i još k tome siromašnim crncima. "Kad je tkivo dio vašeg tijela, nema dvojbe da je vaše. Ali jednom kad ga se izreže i odstrani iz tijela, stvar postane mutna."

Siromašna zajednica u kojoj je Henrietta živjela bila je dosta zatvorena, pogotovo nakon što su ih nakon izlaska informacije o HeLa stanicama, svi htjeli intervjuirati i pokušati na taj način profitirati. Njezino četvero žive djece nisu uspjeli doznati puno, a dobili još manje od bilo čega što je imalo veze s njihovom majkom, dok se nije pojavila Rebecca Skloot. Skeptičnost cijele obitelji nije bila za čuditi se, a upornost spisateljice je bila jača i veća od bilo kakvog odbijanja, pošto je znala koliko je važno objaviti pravu istinu o priči čudesnih stanica i svih koji iza njih stoje. 

"Ako su istraživači htjeli saznati kako se stanice ponašaju u određenim uvjetima, ili kako podnose određene kemikalije, ili kako proizvode određeni protein, posegnuli su za Henriettinim stanicama, jer unatoč tomu što su bile kancerozne, stanice HeLa i dalje su imale mnogo istih temeljnih obilježja kao i normalne stanice; proizvodile su proteine i komunicirale jedna s drugom kao normalne stanice, dijelile su se i proizvodile energiju, imale regulaciju izražavanja gena, a i bile su osjetljive na infekcije, što ih je činilo optimalnim oruđem za sintetiziranje i proučavanje raznih tvari u kulturi, uključujući bakterije, hormone, proteine i pogotovo viruse."

Puno mi je pomogao "kronološki slijed" i "popis likova" na kraju knjige jer likova i bitnih događaja je stvarno bilo mnogo. Redovito sam se čitajući čudila sama sa sobom i po tom pitanju mogu citirati Henriettinog rođaka, jer je na svoj jednostavan način jako dobro rekao ono što sam ja stalno razmišljala: "Čuo sam da su na tim njenim stanicama radili puno istraživanja i da su od nekih napravili ljekove za druge boleštine. Ma pravo čudo, ne mogu drugo reć."