Recenzija knjige: Izgubljeno pismo

Čitajući kratak sadržaj o ovoj knjizi, odmah sam pomislila da je to nešto za mene, apsolutno obožavam kad autori pišu “priču u priči”. U ovom slučaju ćemo putovati u Austriju i daleku 1938. godinu, a onda se prebaciti u budućnost – u Los Angeles i 1989. godinu.

Ova povijesna fikcija govori o preživljavanju jedne židovske obitelji u Austriji, u doba koje prethodi Drugom svjetskom ratu, o tzv. Kristalnacht – noći 09./10. studenoga 1938. godine kada su nacisti organizirali pogrom Židova.

“Mogu uzeti Austriju. Ali, ne možemo im dopustiti da nam uzmu i šabat.”

U drugom “američkom” dijelu priče, autorica nam pripovijeda o mladoj ženi Katie Nelson koja će, prilikom pospremanja svojih stvari (a i života) pronaći zbirku poštanskih maraka u vlasništvu svoga oca, ali i jedno staro ljubavno pismo s vrlo neobičnom poštanskom markom.

Katien otac je bolestan i polako gubi pamćenje, ali u određenim lucidnim trenutcima ubacuje neke priče iz svoje prošlosti, koje će Katie natjerati na istraživanje tajne mladog šegrta Kristoffa, koji uči zanat kod majstora gravera Fredericka Fabera.

Kroz priču se stalno provlači tema runolista za kojeg kažu da je bio austrijski simbol odvažnosti i ljubavi prema domovini, a u vrijeme njemačke okupacije i pokreta otpora protiv Trećeg Reicha i vlasti Adolfa Hitlera. 

“Raste samo na najkrševitijem, najstjenovitijem terenu. Ljudi su pogibali penjući se na planine ne bi li ih ubrali za svoje voljene. Taj cvijet postao je simbol prevladavanja nevolje. Posjedovanje te biljčice dokaz je iznimne odvažnosti.”

Čitajući o ovom prekrasnom planinskom cvijetu nisam mogla ne sjetiti se mjuzikla iz 1965. godine pod nazivom “The Sound of Music” (kod nas prevedenog kao “Moje pjesme, moji snovi”) i istinite priče o obitelji Von Trapp, koja je u doba okupacije prkosila Nijemcima, kao i njihovom pokušaju bijega iz voljene Austrije.

Kako sam ja specifična čitateljica, koja za vrijeme čitanja u glavi najčešće ima nekakvu glazbenu podlogu, u ovom slučaju mi se stalno vrtjela pjesma koju u tom filmu vrlo emotivno izvodi Christopher Plummer.

“Edelweiss, Edelweiss,
Bless my homeland forever”
(Richard Rodgers – glazba, Oscar Hammerstein II – tekst).

Kamo sreće da sam ovu knjigu doživjela poput gore spomenutog mjuzikla.

Bez obzira na to što ova vrsta priče nije laka za čitanje i predstavlja tešku temu o progonstvu Židova za vrijeme Drugog svjetskog rata, moram priznati da me osobno nije previše dotakla. Knjiga “vuče” na čitanje, želiš saznati kako će se to sve rasplesti na kraju, ali meni je izgledalo presavršeno to slaganje kockica u jedan mozaik u kojem je sve bilo suviše estetski. Kao da se i nije radilo o jednom surovom i mračnom razdoblju.