Autor: Ngũgĩ wa Thiong’o
Izdavač: Lector d.o.o., 2018.
Prijevod: Gioia-Ana Ulrich Knežević
Recenziju napisala: Sandra
IG: https://www.instagram.com/sandyy_bee/
GR: https://www.goodreads.com/user/show/32538982-sandra-nedopri-ljivica
“Moraš učiti kako bi umaknuo uvjetima u kojima mi živimo. Težak je to put. Čovjek ne može mnogo učiniti ako nema komad zemlje.”
Dječak Njoroge će ove riječi čuti od svoga oca, radnika na farmi bogatog gospodina Howlandsa, koji ju je izgradio na zemlji otetoj upravo njegovim precima. A Njoroge samo želi ići u školu i učiti. Na taj način postaje simbolom prkosa i nade u bolju i slobodnu Keniju.
Pred dječakom je težak put. Dok se njegov narod protiv kolonijalista bori oružjem, on će to pokušati učiniti znanjem dobivenim iz knjiga. U toj iznimno hrabroj borbi pomaže mu djevojčica Mwihaki, kći vlasnika zemlje na kojoj živi. Ovo dvoje mladih se, poput Romea i Julije, pokušava izboriti za svoje mjesto pod suncem, u zemlji u kojoj trenutno vlada isključivo mrak.
“Čudno je kako se plašiš samo zato što ti je srce pripremljeno na strah, zato što su te možda odgajali da se nekih stvari bojiš ili jednostavno zato što si vidio da se drugi također boje…”
Kratak je to roman, od samo 135 stranica, ali u njemu je sadržano mnogo toga. Strah jednog naroda zbog pogrešne boje kože, otpor prema neprijatelju koji je došao pokoriti njihovu domovinu jer ima moć, ali i priča o privrženosti vlastitoj obitelji koja predstavlja štit od onih koji te smatraju drukčijim i slabijim.
U ovoj, možemo reći, autobiografskoj priči autor servira gole činjenice, bez ikakvog uljepšavanja, u kojima čitatelj može doslovno osjetiti bol i patnju jednog pokorenog naroda, koji samo želi biti slobodan. Natjera te da čitaš dalje i da svako toliko zastaneš, razmišljajući o pročitanom. To je suština ljepote, po sadržaju malih dragulja, koji itekako ostavljaju tragove, dulje vrijeme.
“Njoroge je još vjerovao u budućnost. Nada u bolje dane bila je jedina utjeha koju je mogao pružiti djetetu koje plače.”
Lokalpatriotizam nije jedini razlog što želim pohvaliti ovu mladu riječku izdavačku kuću – pravo je osvježenje pronaći prijevode nekih malo drugačijih knjiga i autora, za koje do sada niste čuli, ali koji će vam itekako ostati u mislima još dugo nakon što ste došli do posljednje stranice.
Hvala, Lector Rijeka!
Roman “Ne plači, dijete” prvi put je objavljen 1964. godine, a smatraju ga prvim romanom istočnoafričke književnosti. Ujedno je i prvijenac ovog kenijskog romanopisca i teoretičara. Njegova voljena domovina Kenija bila je britanska kolonija, u vrijeme Thiong’ovih mladih dana, o čemu svjedoče ranija djela ovog pisca, poput upravo navedenog romana.
Kako autor običava kritizirati društvene nejednakosti i nepravde u kenijskom društvu, osuđen je i na zatvorsku kaznu, bez ikakve optužnice. No, ni tada nije mirovao – dapače, za to vrijeme napisao je roman “Vrag na križu”. Tu su još i “Rijeka između” i “Zrno pšenice”.
Da je kritika prepoznala kvalitetu ovog kenijskog pisca, svjedoči činjenica da je posljednjih godina nekoliko puta bio u najužem krugu kandidata za Nobelovu nagradu za književnost. Čestitamo!
“Možda smrt uopće nije tako loša. Šalje te u dubok san iz kojega se nikada nećeš probuditi kako bi se vratio životnim strahovima, umirućim nadama i izgubljenim snovima.”
Add comment
Comments