Recenzija knjige: Lovorike

Lovorike su završni dio jedinstvene trilogije britanske spisateljice Rachel Cusk. Premda je sve u nastavcima ljepše čitati redom, on ovdje i nije toliko nužan. U svom ću se slučaju svakako vratiti na prva dva dijela – Oris i Tranzit – zbog potpunijeg dojma, no već je i ovo bilo dovoljno da se primijeti originalnost, domišljatost i sposobnost koju je autorica pokazala.

„No tom drvetu treba dvadeset, trideset, četrdeset godina da izraste i stvori onu raskoš, rekao je s osmijehom: kad im kažeš tu činjenicu, zgroze se možda zato što ne mogu zamisliti da će tako dugo ostati u istoj kući, ili čak u istom braku, pa gotovo da zamrze svoju jakarandu, rekao je, i katkad je čak iskopaju i zamijene nečim drugim jer ih podsjeća na mogućnost da najveće nagrade donose strpljivost i izdržljivost i odanost – a ne ambicija i žudnja.“

Kako su mi nedostajala prva dva dijela, malo sam se informirala o čemu se radilo, pa sam naišla na podatak da se pripovjedačičino ime spominje samo jednom po romanu, dakle sve skupa tri puta. I zove se Faye. No zapravo, to u potpunosti odgovara njezinoj ulozi i karakteru slušačice. Ona ne želi biti važna, ne želi biti u središtu priča, i doista je zainteresirana za svoje sugovornike. No oni su put i nama i njoj za njezinu vlastitu introspekciju. Šutljivi ženski lik itekako mi je blizak i poznat, i divno je da je jedna takva osoba „ponijela“ sva tri romana. Lijepo je što svi oko nje pričaju i naglas razmišljaju, no ima nešto dobro i u privatnosti.

Isto tako, kao i Lovorike, i prethodna dva romana temeljena su na razgovorima (ili gotovo monolozima) s drugim ljudima. Pripovjedačica susreće ljude u avionima, hotelima, restoranima, i sluša ih, pušta ih da govore. Znanci i neznanci pričaju joj svoje životne priče, o obitelji, odnosima, poslovima, željama, patnjama, životnim teorijama, tjeskobama, čežnjama… Sve su teme dozvoljene, sva pitanja dobrodošla, bez obzira znali odgovore ili ne.

„No tjelesni perfekcionizam – pa zašto ne? Zašto bismo se prema tijelu odnosili kao da nam je obična vreća za mozak?“

U konkretno ovom romanu, pripovjedačica (književnica) putuje u kontinentalnu Europu gdje će predstavljati novu knjigu. Prvog kojeg susreće neznanac je u avionu kojemu je prepustila svoje sjedalo, a on joj priča o svojoj obitelji i strašnoj noći koja je upravo ostala iza njega. Posljednji je razgovor onaj sa sinom, nakon kojeg ostaje sama.