Recenzija knjige: Glasine

Kad je imala samo 10 godina, Sally McGowan je ubila 5-ogodišnjeg dječaka. Od tada o njoj nitko ništa ne zna, ni kako sada izgleda ni gdje živi. Kruže glasine da se nastanila u nekom gradiću, pod novim imenom. Kad Joanna, samohrana majka i agentica za nekretnine, čuje te glasine, prepričat će ih prijateljici, samo kako bi se uklopila u društvo i stvorila kakvo-takvo zdravo okruženje za sebe i svog sina. A glasine će se brzo proširiti malim mjestom kakvo je Flinstead, a njegovim stanovnicima neće nedostajati mašte da sami stvore svoju priču.

Ovaj kriminalistički roman prvijenac engleske spisateljice Lesley Kara, mogli bismo svrstati u običnu psihološku dramu. Ako očekujete krvavi triler, poput onih Chrisa Cartera ili Tess Gerritsen, ovo neće biti štivo koje preferirate, ali nemojte ga zaobići i odlučiti ne dati mu šansu.

Svojim jednostavnim stilom, autorica će vas uvući u priču, u kojoj će protagonistima dati dovoljno prostora da se razmašu u ovoj igri „gluhog telefona“ i svakom novom rečenicom, od usta do usta, stvore čitav igrokaz jednog prošlog zločina, posežući za onim najmračnijim zakutcima njihove nutrine. Jer svatko od nas ima svoju mračnu stranu, koja može rezultirati čak i ubojstvom.

„Glasine su poput sjemena koje raznosi vjetar. Nitko ne zna kamo će sletjeti, ali sigurno kad-tad hoće. Zavući će se u rupe i procijepe, pustiti korijenje. Proklijat će. Nije važno jesu li glasine lažne, jesu li istinite. Što ih se češće ponavlja, to postaju snažnije i brže. Rastu poput čarobnoga graha, nezaustavljivo jure uvis.“

Priznat ću vam da spadam u onu skupinu čitatelja koji vole krvavije krimiće pa me roman nije oborio od samog početka. No, bez obzira na sporiju radnju, znatiželjno sam listala stranice kako bih što prije otkrila enigmu zvanu Sally McGowan.