Recenzija knjige: Doba nevinosti

Doba nevinosti je roman u kojem se analizira njujorško visoko društvo devetnaestog stoljeća. Društvene veze materijalnih i društvenih interesa, neukost i licemjerje, načela i kultura ponašanja, lijepo su stilski izneseni uz pomoć likova koji savršeno nose cijelu radnju. Prijateljstvo zaručenog Newlanda Archera i grofice Ellene Olenske, povratnice iz Europe, utječe na Newlandove stavove o društvu i životu općenito. Mijenja njega, a tako onda i one s kojma je usko povezan. Je li ta promjena bila na bolje ili na gore, sami morate provjeriti. Edith Wharton je za ovaj roman nagrađena Pulitzerovom nagradom.

Kada si član čitateljskog kluba gradske knjižnice izabrani naslovi nikada nisu dosadni. Ekipa od nas petnaestak je raznolika i glasanje za jedan od pet ponuđenih naslova uvijek izrodi neočekivanog pobjednika. Ponekad mi se desi da naslov koji čitamo imam na listi već duže vrijeme, desi mi se i da za taj naslov nikad nisam čula, ali svaki put guštam u čitanju. U biti, odabrala sam guštati u naslovima koje možda baš i ne bih odabrala za sebe jer rasprava je ta koja uvijek sve dovede na pravi put.

Doba nevinosti, naslov za koji su (usudila bih se reći) svi već čuli, nama je bio odabir za ljubavnu veljaču. Kako za knjigu, tako i za film „The Age of Innocence“ iz 1993. godine s jako dobrim i poznatim glumcima: Daniel Day-Lewis, Michelle Pfeiffer, Winona Ryder; čuju se samo riječi hvale. Davno sam ga gledala, tako da će sada, nakon pročitane knjige ponavljanje biti pun pogodak.

Radnja smještena u devetnaesto stoljeće uz, za to vrijeme savršene likove i okruženje, mi je bila interesantna jer me podsjetila na suvremeno doba. Izgleda da je od pamtivijeka najveća boljka društva bila briga oko toga „što će susjed reći“. Što će netko misliti o mom ponašanju, odabiru posla, supružnika, odabiru odjeće, frizure, društva...

U takvom društvu naravno da je ona osoba koja ne pazi na svaku sitnicu uočena, drugačija, ogovarana i kao takva uvijek zanimljiva tema društvenih okupljanja. Pozitivno je znati da su uvijek postojali ti neki malo drugačiji i baš zbog njih je život ostalih bio zanimljiv i živopisan, uvijek željan iskrenosti i individualnosti. „Zar ovdje nitko ne želi saznati istinu, gospodine Archeru? Prava je osamljenost živjeti među svim tim susretljvim ljudima koji od tebe samo traže da se pretvaraš.“

Iako lagano arhaično pisano, stil obiluje lijepim i maštovitim rečenicama koje daju posebnu notu cijelom romanu. „Motrio je njezino zaneseno mlado lice s drhtajem posjedničkog osjećaja u kojem se ponos zbog svoje muške upućenosti miješao s nježnim poštivanjem njezine krajnje nevinosti.“ Ponekad je količina likova i njihovih opisa znala biti zamorna, ali svaki lik lijepo je okarakteriziran i njihove interakcije su na momente skoro pa žive. „Sad će mu zadaća biti da ovoj mladoj ženi skine povez s očiju i pozove je neka sama gleda na svijet. No, koliko je generacija žena koje su sudjelovale u njezinom stvaranju sišlo u obiteljsku grobnicu zavezanih očiju.“