Recenzija knjige: Babettina gozba

„Božji putovi vode preko morskih valova i preko snježnih planina gdje ljudsko oko ne vidi nijednu stazu.“

Berlevag je jedan običan norveški gradić kojeg nastanjuju građani, čije postojanje je vezano samo uz Boga i crkvu. Tamo nema zemaljskih zadovoljstava, a sve što je materijalno je ujedno i loše jer čovjek može biti samo duhovno sretan. Davno preminuli pastor usadio je to vjerovanje koje i nakon njegove smrti živi jer, u suprotnom, Božja kazna će ih neumoljivo stići.

Sama priča započinje dolaskom francuske služavke Babette u pastorovu kuću, u kojoj žive njegove kćeri Martine i Philippa. Njezin je dolazak izazvao mnogobrojne skepse, kako kod sestara tako i kod ostalih stanovnika. Ali Babette je znala kako osvojiti njihova srca: spremanjem jednostavnih jela i konačno gozbe, za koju je potrošila cjelokupan iznos osvojen na lutriji. Time je odškrinula vrata čvrsto zabetoniranih mozgova župljana koji su poput dvanaestorice apostola sjedili za stolom, odlučivši da za večerom neće progovoriti ni riječ.

„Jezik, rekao je jedan sjedobradi brat, jezik je mali organ ali jako razmetljiv. Čovjeku neukrotivo zlo, prepun smrtonosnog otrova.“

Puni želuci samo su za tren pritisnuli prekidač i pustili trak svjetlosti u mrak njihovih života, zaboravivši da je hrana dar od Boga. Bog nam je s razlogom podario život, ali dao nam je i obvezu da ga ispunimo sitnicama kao dokaz našeg postojanja, da za sobom ostavimo nekakav trag, prije no što odemo i pretvorimo se u prah. Konačno, Raj treba zaslužiti.

Prihvaćanjem Babettine žrtve, sestre dolaze do nepobitnog zaključka – sretan je onaj koji na vrijeme shvati da ima slobodu upravljanja koncima svog života.

„Ali ovo nije kraj, Babette! Znam da ovo nije kraj. U raju ćeš biti ona velika umjetnica kakvom te je Bog stvorio da budeš! I dok su joj suze lile niz obraze, reče: O, kako će anđeli biti očarani!“

Vjerujem da su anđeli itekako očarani ovim autoričinim djelom, kojim je odlučno i odlično uprla prstom na komplekse i uskogrudnost jedne male zajednice, koja sama donosi vlastite zakone, u ime Boga (tako bar oni misle). Ovo je pravi prikaz kako izgleda uzimati Boga zdravo za gotovo, a pritom zaboraviti samo jednu važnu stvar – biti zahvalan.