Recenzija knjige: Spavač u smetu

Zbirka je ovo od četiri priče koje na poseban način, svaki dio za sebe, govore o stvarnosti prožetom fikcijom. Teme su životne i ispričane na posebno zanimljiv način. Imamo jedan inauguracijski govor pa nadgrobni govor, terenski izvještaj i predavanje, uz pomoć kojih uviđamo, prelazeći iz jedne priče u drugu, da su i tematski povezane. Koja je nit poveznica i što je zbilja, a što nije, sami ćete morati dokučiti.

Omanja je ovo knjiga, kada gledamo da su u zadnje vrijeme sve neke „debeljuce“ koje nam na dugo i široko pripovijedaju o svemu i svačemu, a na kraju ostanemo kratih rukava. Ovdje to nije slučaj. Spisateljica je pokazala da se i na 160 stranica može puno toga reći. Prikazala je na izuzetno dirljiv i prilično mračan pogled na umjetnost i ludost jednog pisca.

I to na vrlo individualan, poseban i poetički način: „Shvatio sam da sam tek jedan iz duge povorke, tihe procesije tražitelja i traženih, međusobno povezanih beskrajnom crnom vrpcom, ljudi koji se svi odreda nadaju pronalasku zalutale, jednom nestale osobe, i plaše se obznaniti tu nadu, boje se razočaranja, pa se, tragajući za utjehom, priključuju društvu istomišljenika, pronalazeći utjehu u saznanju da čovjek nije sam, nego da pripada nerazdvojivu bratstvu na zemlji, naime, bratstvu ostavljenih, zajednici preživjelih, preostalih.“

Rečenice su često duge i čine vrtlog riječi koje se onda šire stranicama. Gustoća misli predstavlja bitnost, a ne toliko sam sadržaj pa sam se često vraćala i ispočetka čitala određene dijelove. Ne mogu reći da nisu lijepi, vrlo detaljno vizualno dočarani i prožeti emocijom od početka do kraja.

Jer stvarno jesu: „Ne, lice vremena je nepromjenjivo. A tako je i tvoje. Dobro se slažete, ti i tvoji brojčanici, ali ne zaboravi, to je vrijeme, nezaustavljivo vrijeme koje nas izaziva da ga zarobimo u priču, u glazbeni komad, u biografiju, povijest spasenja, u bilo koji komad s početkom i krajem, svako je umjetničko djelo veo koji visi nad nepodnošljivo besmislenim protokom minuta, stoljeća, generacija.“

No ponekad mi je to znalo biti previše. Previše svega u tako sveukupnom kratkom tekstu da sam znala zastati i uhvatiti samu sebe kako razmišljam o nečem drugom jer sam ovdje izgubila interes. Ponekad je manje, više. Ovdje bih rekla da je baš taj slučaj, barem što se mene tiče.