Recenzija knjige: Zovem se Leon

Ovo je priča o Leonu, devetogodišnjem dječaku tamnije boje kože koji ima malog skoro jednogodišnjeg polubrata Jakea koji više sliči na njihovu majku nego na njega. Leonov tata je taman dok im je majka Carol svijetle puti. Bez obzira na sve on Jakea voli najviše na svijetu. Osamdesete su godine prošloga stoljeća i boja kože je vrlo bitna.

Bitna je i ljubav, obitelj, stabilnost, pogotovo u tim mladim godinama. Leon nije imao sreće da se u to uvjeri. Oduzeti su majci i on i Jake od strane djelatnika socijalne službe te su otišli živjeti kod udomiteljice Maureen. Što im život nosi, kako će se oni s time suočavati pronađite u priči koju nam na svoj dječački iskreno-neiskvareni način priča baš on, Leon.

Sam početak knjige me u istom trenutku toliko raznježio i toliko rastužio da sam htjela ući među stranice i dati sve od sebe kako bih hrabrom dječaku pomogla u namjeri da svome upravo rođenom bratu objasni gdje je došao te što ga čeka. S toliko topline, suosjećanja, nježnosti i urođene zaštitničke energije je prišao tek rođenom biću kojeg je zavolio na prvi pogled. Stvarno divno! Leon je dječak koji je pun ljubavi prema svojim roditeljima i ništa mu nije problem bez obzira na svoje godine. Tolika privrženost i htijenje da svi budu na okupu, sretni, zdravi i zadovoljni, da budu obitelj, njegova je najveća želja.

Način pripovijedanja, viđenje svijeta kroz oči dječaka je savršeno dopunilo cijelu priču. Ta jednostavnost, dječja iskrenost, ljutnja i pobunjenička obrambenost podsjetila me na moje dane djetinjstva. Kako smo se nosili sa svojim, tada, „velikim“ problemima? Na isti način kao i Leon sa svojim. No njegovi su stvarno bili nerješivi iako je on za sve imao jednostavno riješenje. Da su svi skupa kao obitelj i tada će sve drugo biti u redu, no na žalost, nije bilo.

Prilagodba na nov život bez mame, tate, bez poznate sobe i igračaka, bez susjede koja je uvijek pomogla, nije bio mačji kašalj za dječaka. Uskoro desetogodišnjak je to podnio kao „veliki dečko“ i živio u nadi za boljim sutra. Pronašao si je nove zanimacije, učio od starijih i o dobrom i o lošem, suočavao se s novim situacijama na dnevnoj bazi i trudio se biti ono što se od njega očekivalo.

Ja sam se zaljubila u čvrstog dječaka velikog srca i bila ponosna na njega, tužna, nasmijana, suzna... Nadala sam se sretnom završetku, završetku kao iz bajke kako bi Leon napokon prodisao i bio dječak svoje dobi, igrao se i rastao bezbrižno i sretno te imao samo dječje probleme. Dobila sam kraj s kojim sam  bila zadovoljna gledajući knjigu u globalu. Drugačije ne bi bilo dobro. Realno moje želje su bile pretjerane, ali razumne s obzirom da je priča o devetogodišnjem dječaku.