Recenzija knjige: Ljeto

Neopisivo mi je žao što Knausgårda nisam počela čitati ranije. Bit će vremena za nadoknaditi, u to ni najmanje ne sumnjam, i veselim se silnim knausgardovskim stranicama koje me čekaju. Znala sam otprilike s čim ću se susresti, no kod najvećih pisaca ni sva teorija jednostavno ne može prikazati praktične čari i složenosti. Teorija je dobra, može lijepo uputiti, no praksa i svako pojedinačno čitalačko iskustvo neusporedivi su i neizrecivi. Zato ne čekajte i čitajte Knausgårda što prije, ako već niste. Sve. Jer jedno je sigurno: uz Ferrante, Knausgård je najvažniji i najkvalitetniji pisac suvremene svjetske književnosti.

Ljeto je posljednji dio autobiografske tetralogije, Enciklopedije godišnjih doba. Cijela serija specifično je strukturirana tako da se sastoji od mješavine dnevničkih zapisa i nečeg što se može opisati kao enciklopedijski unos. Pojmovi koje slaže osobnog su odabira i njihova je posebnost u tome da ne ostaju samo na činjeničnoj i definicijskoj razini nego postaju magija. Naizgled su to banalne stvari, poput leda, šišmiša, cinizma, ljetne kiše, komarca, sladoleda, bicikla, mačke, soli. No nikad ne piše banalno.

Magija se sastoji u piščevoj sposobnosti da se uzdigne iznad opipljive realnosti i sveopćeg znanja (iako je beskrajno znatiželjan i barata vrlo zanimljivim podatcima) i u trenutku prijeđe u nešto što se mora imenovati njime, jer su ideja, postupak kojim stvara i forma u kojoj piše nepoznati u dosadašnjoj književnosti. U nedostatku bolje terminologije, nazovimo ovo tipičnim knausgardovskim efektom kojim male stvari i poznati pojmovi nadilaze svoje uobičajne granice i prelaze u sferu važnijeg, začuđujućeg i zadivljujućeg, postaju put kojim se kreće prema otkrivanju dubljeg smisla svijeta, života i našim mjestima u njima.

Sudjelovanje u njegovim zapažanjima, asocijacijama i zaključcima čisto je uživanje, božanstveno i čarobno; nitko to tako ne radi. Pročitati (u krtikama) da je neki pisac Bog često je i s razlogom pretenciozno, no kod Knausgårda to je točno ne samo zato što je očito u pogledu cjelovite važnosti djela nego i zato što on doista opisujući stvara novi svijet, strpljivo, zadivljeno, jedinstveno.

[o mački] „Siguran sam da nas Amaga odmjerava, da zna tko smo, šest članova obitelji koja živi u njezinoj kući. Siguran sam i da nas smatra nekakvim velikim glupim mačkama, sporima i tupavima, i ako i ne misli da nam je superiorna, siguran sam da to osjeća cijelim svojim bićem.“

Nasuprot tome, drugi sloj čine dnevnički zapisi iz piščeva života u ljeto 2016. godine. Oni su u ovom slučaju i životnom razdoblju u kojem je pisao najviše bazirani na obitelji, posebice djeci, vlastitom zdravlju i književnom radu odnosno procesima pisanja. I iako je sve pisano u prvom licu, dnevnički zapisi pisani su i u ti-formi, tj. imaju publiku kojoj se obraćaju – njegovoj najmlađoj kćeri. Inače je ovaj oblik pripovijedanja, u kombinaciji prvog i drugog lica jednine, u zadnje vrijeme naročito popularan.

Svakako, u dnevničkim zapisima puno je više osoban, ranjiv, otvoren, no i dalje posebno znatiželjno biće koje je sklono ići u često ometajuće analize i dubine svega čega se dotakne ili svega o čemu misli. Svijet je zapravo projekcija njegova uma, a njegov vlastiti umni i emocionalni svijet vječno su kompleksni i višeznačni.

No ono što je najzanimljivije, nema pretjerivanja, šokiranja, nema intelektualnog forsiranja nego naprosto dubinski shvaća svijet i piše o njemu ono što doista misli. I naprosto je preteško opisati što Knausgård može, i zapravo, osjećam preveliko poštovanje da bih iti pokušala svesti njegove riječi na nekoliko vlastitih zaključaka. Najbolje što se može napraviti jest da ga svatko doživi i čuva za sebe.