Recenzija knjige: Kći sreće

Posvojena u englesku emigrantsku obitelj, djevojčica Eliza odrastala je u Čileu, u gradiću Valparaiso. Uzorna obitelj, s kapetanom u obitelji bila je dio visokog društva, koliko je tada i tamo to bilo moguće. Doba zlatne groznice upoznajemo nakon što glavna protagonistica pođe u potragu za svojim ljubavnikom Joaquimom koji odlazi u Kaliforniju. Život joj se mijenja iz temelja, prepuštena je samo sebi sa svojih šesnaest godina u nepoznatom svijetu. Odjevena u muškarca kako bi mogla neprimjetno putovati, upoznaje šarolike likove i njihove sudbine.

Ovaj roman je moj prvi doticaj s književnicom Isabel Allende. Čula sam jako lijepe i pozitivne utiske o skoro svim njezinim djelima. Sada, nakon što sam pročitala njezinu Kći sreće, više nisam sigurna hoću li više ikada posegnuti za njezinim knjigama. Moj prvi utisak na spomen ovog romana: dooosaaadnooo! Eto, to je pridjev s kojim ću vezati ovaj naslov. Čitala sam i čitala i čitala i nisam došla ni do pola knjige. A onda sam znala da moram još toliko i malo više. Grozno! Stvarno se jako dugo nisam ovako osjećala družeći se s knjigom.

Gušilo me pripovijedanje o jako nebitnim ljudima i njihovim događajima. Sve naširoko o susjedovoj unuci, pa njezinoj strini koja živi dvije kuće od zaove koja ima dvoje djece, pa od te starije male muž ima tetku koja... Đizs! Ubilo me u pojam. Čak sam i papir i kemijsku uzela da zapisujem sve te, na prvu, bitne likove. Pokazalo se da sam se uzalud trudila. Svi ti neki opširno opisani likovi nestali su kako su se i pojavili i apsolutno nisu bili bitni niti za jedan dio priče.