Recenzija knjige: Kraj je uvijek blizu

Ukratko reći o čemu se u ovoj knjizi radi je dosta nezahvalan zadatak. Nije ovo još jedna obična priča o napretku čovječanstva kroz povijest. Ovdje će se propitkivati razni događaji, a odgovore na pitanja ćete si najčešće morati sami dati. Činjenice su tu, no kako ćete vi reagirati na pandemije, atomsku bombu, ratove i sl., potražite između ovih korica i razmislite o svemu kao pojedinac.

Jako sam se zainteresirala za ovu knjigu s obzirom da smo trenutno u centru jedne nove pandemije. Korona virus nas je usporio, čak i zaustavio u nekim segmentima i nagnao na razna nova razmišljanja o poboljšanju života (barem se nadam). Dan Carlin je prošle godine izdao ovu knjigu, a Koncept izdavaštvo ju je izdalo nekoliko mjeseci unazad cijele korona-situacije. Je li to slučajno? Raditi toliko veliko i detaljno istraživanje baš u vezi svjetskih katastrofa, a jedna nam je podmuklo stizala, a da to nismo ni mogli predvidjeti... Iskreno, malo je zastrašujuće.

Čitajući sam se često zaustavljala i obilježavala ono što sam mislila podijeliti s vama, kako bih što bolje dočarala ono bitno. Na kraju je ispalo da je toga ipak previše za navesti u jednom osvrtu, ali je znak da zanimljivosti nije falilo. Dio o odgoju mi je bio jako interesantan jer na takav način o toj temi nisam nikada razmišljala: „Osim toga, tko zna što će stručnjaci za razvoj djece u budućnosti misliti o našim postupcima? Možda će standardi budućnosti naše najbolje današnje postupke ocijeniti zlostavljačkima ili štetnima po djecu. U svoju obranu možemo reći samo da smo činili najbolje što smo znali – no to bi vjerojatno rekli i naši preci.“

Teme koje se u ovoj knjizi spominju su raznovrsne i tiču se ljudskog napretka. „Nijedna generacija ljudskih bića nikada nije raspolagala mogućnostima koje ima naša generacija. I nijedna se generacija nije do te mjere oslanjala na te mogućnosti kao naša. Gotovo da nismo sposobni razmišljati drukčije nego u smislu neprestanog napretka i modernizacije.“ Zaboravi čovjek što sve ima i lijepo je kada ga se na blagostanje prisjeti.

U drugu ruku, zamislila sam se što bi bilo kada bi nam se sav napredak i modernizacija oduzeli. Moram priznati da to nisu bile ni malo lijepe misli. A kada je na red došla tema pandemije: „U prošlosti su se društva pod teretom pandemije potpuno promijenila, a katkada bi se i posve urušila.“, naježila sam se. Na um su mi pristizale slike svih onih koji su pod utjecajem covid-19 virusa napustili ovaj svijet, kao i svih onih koji su bili na „prvoj crti bojišnice“ i u zaštitnoj odjeći izgledali kao neki vanzemaljci. Oni koji su svoje zdravlje i živote podredili pomoći potrebitima, oni koji su i  dalje radili na svojim radnim mjestima, iako se ostale građane tražilo da ostanu kući.

Socijalna distanca nam je i dalje na snazi, nema rukovanja, grljenja, ljubljenja. Nisam ni znala koliko mi nedostaje zagrliti drage ljude. Kako objasniti kumčetu da sjedenje u krilu treutno nije opcija? Zar nas čeka već viđena priča? „Na vrhuncu pandemije cijeli su gradovi u SAD-u prestali funkcionirati – sva su okupljališta bila zatvorena kako bi se zaustavilo širenje bolesti. Ljudi nisu odlazili na posao kako se ne bi izlagali virusu, a opravdani strah od bolesti na nekim je mjestima gotovo posve onemogućio funkcioniranje društva.“