Recenzija knjige: Prijatelji – ona o seriji „Prijatelji“

Kad mi je najdraža kolegica prepustila ovu knjigu, bila sam u potpunosti i bez sumnje presretna. Otprilike pola svoga života volim „Prijatelje“. I znam, tko ne voli, svatko ima svoju priču vezanu uz ovu seriju, svatko ima svoje omiljene epizode i šale, većina gleda seriju barem jednom godišnje.

Nije nikakva posebnost u tome voljeti ovu seriju. Ni u mojoj priči nema ničeg posebnog, no ipak, do nedavno se nisam niti trudila informirati dalje. Nije mi bilo važno tko seriju voli, gleda, kako je nastala, nisam nikad čitala intervjue, pratila aktualna događanja nakon završetka – ništa!

Naravno da sam dijelila oduševljenja i sjećala se najboljih scena s obitelji i prijateljima, i u tome sam uživala, no nisam imala potrebu ići dalje od toga. Naprosto sam je obožavala i čuvala više-manje za sebe. Iako se to i slaže s mojim mišljenjem o nečemu tome sličnom a što smatram vrijednim i dobrim, a to je da mi ne treba nikakav vanjski dokaz potvrditi kvalitetu, činjenica je i da sam počela biti luda za serijom kad još nismo imali ni mobitele.

Tada smo ih gledali s roditeljima, ili se okupljali s prijateljima kad bi se prikazivale reprize. Ili, ako je bilo onih kao ja, snimalo se sve na kazete – da, VHS kazete, koje i dan danas stoje kao uspomena u nekoj kutiji u garaži. U takvoj svakodnevnici i nismo imali na koga računati osim na ljude oko nas. A onda je poslije valjda sve ostala navika.

No danas, „Prijatelji“ su uspjeli nadići vrijeme, nacionalne, kulturne, pa i vlastite barijere. To je serija od čije je posljednje epizode prošlo šesnaest godina, a čija popularnost i kvaliteta ne jenjava. I to se sigurno neće promijeniti. Generacije su se već promijenile i svi su suglasni – bez obzira na dob, spol ili umjetničke sklonosti određenom žanru, „Prijatelje“ vole (uglavnom) svi! Za to postoje razlozi, i njima se knjiga bavi.

Od prve je stranice vidljivo da je knjigu napisala osoba koja seriju jednom riječju obožava, i kojoj serija nadilazi domet serije i postaje nešto što će je pratiti kroz život u određenim razdobljima. Moram ipak priznati da mi je malo pretjerano izjaviti da se za ijednom serijom poseže u razdobljima tuge ili straha, u bilo kakvim teškim trenutcima.

No dobro, nek to bude američki. Ipak, autorica je daleko od toga da je se kategorizira isključivo pod „američko“. Moram priznati da mi je bilo itekako drago i osvježavajuće da je, osnovno i prije svega, prizemna i realna, i osim prethodno navedenog, nimalo patetična.

Mislim da je to i je najbolja kombinacija koja čini cijelu draž – voljeti nešto više nego što riječi mogu opisati, a ostati pribran. Isto tako moram reći da sam prije nego sam pročitala knjigu naišla na komentare da je knjigu mogao napisati bilo koji obožavatelj, ili da je sve samo spoj već dobro znanih informacija s interneta. I to me je doduše malo pokolebalo, još kad sam vidjela kolika su slova, malo sam krenula odugovlačiti početak čitanja. No srećom, ništa se od toga nije pokazalo točnim.

Sigurna sam da je na pretežno pozitivan dojam utjecalo to što sam nastavila živjeti nakon „Prijatelja“ bez potrebe da otkrivam kako i zašto, barem ne u tolike detalje. Zbog toga mi je knjiga zapravo pružila brojne nove informacije. I iako su te informacije nekome tko nije kao ja poznate, one nikad nisu ni predstavljene kao tajne, kao da ih je autorica prva i jedina donijela. Naravno da je izvor za knjigu bio internet, sve drugo je nerealno i očekivati. A iscrpan popis na kraju knjige otkriva da ovo nije bio uopće banalan i lak posao.

Knjiga lijepo teče, kronološki, otkrivajući prvo koliko je trebalo stvarateljima serije da se nađu i nakon poprilično pokušaja uspiju nešto i stvoriti. Bilo mi je jako zanimljivo čitati o čarobnoj kemiji koju su imali Kauffman i Crane. Zatim je detaljno opisana potraga za glumcima, sudbinska podudarnost i pravo prijateljstvo izvan scene. Dalje pratimo najzanimljivije i najvažnije događaje kroz sezone, najbolje epizode, načine na koje se serija produžavala, kako je postala planetarno popularna, kako je publika doslovno vrištala u određenim trenutcima...

Ima zbilja i driljivih i smiješnih trenutaka i stvarno ih je lijepo držati sve na jednom mjestu. No isto tako, spomenute su i ne tako bajkovite situacije, padovi, zasićenosti, kušnje, no sve dano s potrebnom dozom objektivnosti ali i vječno prisutne ljubavi prema seriji. Jer kad se sve podvuče, o „Prijateljima“ će se uvijek govoriti u pozitivnom tonu. Kako i sama autorica kaže, i s čim se slažem, nedostatci i problemi uvijek postoje, no u ovom slučaju, ako ih ne tražite, lako ćete ih preskočiti.