Recenzija knjige: Mućke – sve o omiljenoj humorističnoj seriji

Graham McCann donosi priču o sitcomu uz koji su odrastale, a nadam se da će i odrastati mnoge generacije. U rujnu 1981. godine serija je započela skoro pa nezapaženo – bez potpore matične televizijske kuće i uvijek na rubu otkazivanja, no kako svi dobro znamo, serija je s vremenom stekla kultni status. Koliko kultni najbolje govori podatak da je broj gledatelja u jednom trenutku doveo do pada napona u električnoj mreži Velike Britanije.

Ništa nije ovdje bilo jednostavno i lagano, ali svi su imali ogromnu želju da nam priču i likove dovedu u dnevne boravke kako bismo zajedno prolazili sve peripetije s kojima se ekipa redovito hvatala u koštac.

„Bilo je to 12 godina nevjerojatnih okreta i obrata, radosnih trijumfa i skoro pa katastrofa.“ 

Ne znam kako vama, ali meni su Mućke drage od kada sam napunila dovoljno godina kako bih smjela gledati seriju, ali i kako bih shvatila poantu iste. Kada su započeli sa snimanjem tek sam se bila rodila tako da sam ih zamijetila puno kasnije, ali od tada sam ih uvijek i ponovno rado pratila. Domaća publika premijerno ih je mogla gledati 1987., a otad se prikazuju i repriziraju gotovo svake godine, sve do danas.

Ovo je priča ne samo o seriji, već i o čovjeku koji ju je osmislio, skromnom, tihom i nevjerojatno duhovitom Johnu Sullivanu, kao i o njegovom fantastičnom scenariju; sjajnoj glumačkoj postavi koja je udahnula život Del Boyu, Rodneyju, Djedu, stricu Albertu, Brzome, Boycieju i drugim živopisnim stanovnicima Peckhama. Ovo je priča i o briljantnom timu koji je radio pozadinski posao kako bi sve izgledalo autentično i uvjerljivo.

Savršeno je John Sullivan opisao kako on vidi cijelu obitelj Trotter: „Kroz cijelu seriju pokušavao sam naglasiti suštinsku pristojnost Trotterovih. Nisu nasilni, ne drogiraju se i ne voze pijani. Poštuju najstarije, ali i najmlađe. Što je još važnije, njeguju obiteljske vrijednosti, odanost i ljubav, a sposobni su nasmijati se i na svoj račun. Kada bi bilo više ljudi poput njih, Britanija bi možda bila sretnije mjesto.“

Nisam slutila da će me ova knjiga dirnuti, da će mi biti toplo oko srca dok ju budem čitala, da ću zasuziti, da ću se uz nju sekirati i smijati i čuditi i toliko uživati u upoznavanju svih koji stoje iza ove uspješnice. Ali jesam! Čak sam poželjela pogledati sve i jednu epizodu, redom i bez reklama i glasne obitelji koja je uvijek nešto pričala i komentirala gledajući ju u redovitom televizijskom programu.

Sada znam više o svemu i o svima i način na koji bih ju sada gledala bio bi dublji, bogatiji i sveobuhvatniji. Vjerujem da bi se ovako mogli osjećati svi nakon čitanja kojima je serija draga i koji su ju gledali, ali onima koji ne znaju likove i priču bio bi veliki spojler, što bi bila velika šteta jer putovanje upoznavanja obitelji Trotter kroz seriju je nenadmašno.

Puno sam razmišljala o likovima i zaključila da mi se tada Del Boy činio stariji tip, a ispada da je bio četrdesetogodišnjak kada je snimanje krenulo, dok je Rodney imao tek dvadeset godina. Uz knjigu sam „googlala“ i čitala još i više o glumcima i ekipi zaslužnoj za cijelu priču pa razumijem kako to da su sada svi sijedi i puno puno stariji.

Prošlo je punih 40 godina od prve epizode! A ja ih gledam kao da vrijeme stoji i da su glumci ostali u tim svojim prvotnim godinama. Ne čudi me, jer Del Boy (David Jason) i Rodney (Nicholas Lyndhurst) meni nisu likovi, ja glumce i dan-danas zovem tim imenom. Znam, nije lijepo od mene, ali što ću kada sam ih tamo zamijetila i zapečatila ih.

Knjiga će vas, kao i mene, podsjetiti kako ste i zašto zavoljeli Mućke, prisjetit će vas na najupečatljivije dijaloge i nezaboravne fraze („Delov prepoznatljivi vokabular – cushty, luvvly jubbly, wally, twonk i plonker – bio je u širokoj upotrebi po uredima, tvornicama, na ulici i u školama.“), a saznat ćete i koje su sve legendarne scene inspirirane stvarnim događajima.

Za rezultat imamo genijalnu seriju koja ni nakon 40 godina nije izgubila ništa od svoga šarma, serija koju će novi, mlađi gledatelji vjerujem, otkrivati s oduševljenjem, a oni stariji i dalje pronalaziti nove razloge da je ponovno pogledaju. Ja sam čisti primjer za ovu drugu skupinu!