Recenzija knjige: Moja godina odmora i opuštanja

Published on 13 July 2021 at 17:02

Autor: Ottessa Moshfegh
Izdavač: Vuković&Runjić, 2021.
Prijevod: Maja Šoljan
Recenziju napisala: Ivana  

 

IG: https://www.instagram.com/what.the.muggle/

Majka mi je govorila da kad ne mogu spavati brojim nešto važno, bilo što samo ne ovce. Broji zvijezde. Broji Mercedes-Benzove. Broji američke predsjednike. Boji godine života koje su ti još preostale. Mogla bih skočiti kroz prozor, pomislila sam, ako ne zaspim.

Ottessa Moshfegh, spisateljica čudesnog imena, napisala je „Moju godinu odmora i opuštanja“, roman podjednako privlačne naslovnice, naslova i sadržaja – jednostavno sve troje nevjerojatno dobro pašu. Prizvuk zabave koji definitivno ostavljaju za sobom ono je što je vjerujem većinu privuklo. Kao, ajmo se malo smijati i rugati i pričati kako je živjeti u svijetu u kojem je živjeti teško. No ono što je mnoge odvratilo od užitka, kao i poistovjećivanja i međusobnog razumijevanja, bila je činjenica da je protagonistica prilično iritantna i odbojna. Živcirala ih je, čitala sam. Mene, nažalost, nije.

Neimenovana ženska osoba nezadovoljna je životom. Iznutra. Izvana sve izgleda, pa – savršeno. Mlada je i lijepa, financijski osigurana, živi u New Yorku 2000., a ima i nekoliko „bliskih“ odnosa. No što to sve znači kad duša i um nisu mirni. Nesreća, nezadovoljstvo i nemir imaju i konkretnu podlogu u činjenicama da nema obitelj, ni prijašnju ni buduću, da je okružena površnim ljudima kojima je do rijetko čega stalo, da je intimni odnos sve samo ne onakav kakav bi trebao biti, da je najbolja prijateljica zapravo neprisutna u njezinu životu.

Sve će je to ponukati da rješenje pronađe u poprilično opasnom i „neistraženom“ pokušaju izbjegavanja stvarnosti i puštanju višoj sili da riješi probleme. Viša sila u ovom je slučaju ludasta psihijatrica koja, ako ničim drugim onda jednom izrazito nepriličnom osobinom, u potpunosti nekarakterističnom za njezinu profesiju, u nama čitateljima izaziva sumnje tko je uopće ona. Uz njezinu pomoć, i pomoć tableta, naša će protagonistica pokušati prespavati čitavu godinu. Je li to uopće moguće? Odgovor će vas vjerojatno iznenaditi :).

Ljudima bi bilo znatno lakše kad bi postupali prema nagonima, a ne vođeni razumom. Zato su određeni medikamenti tako djelotvorni u liječenju mentalnih bolesti – jer nam umanjuju moć rasuđivanja. Nemojte previše misliti.

Znatan broj teksta posvećen je upravo moći i ulozi koju lijekovi imaju pri liječenju mentalnih bolesti. Jer da, možda zabavan ton sadržaja knjige nije uputio da bi se moglo raditi o puno ozbiljnijem problemu koji se nijednom riječju, čini mi se, nije ni imenovao, ali je dovoljno jasan. No pristup koji su protagonistica, a i psihijatrica, zauzele prema njemu suroviji je, nepatetičan, pa samim time često iritantan ili zabavan.


I to nije nužno loše, taj stav drskog obračunavanja s mračnim demonom, sve dokle je god prisutna crta realnosti i razumnosti kojom se, kako god zvuči od spomenutog eksperimenta, zapravo ne bježi od problema. Moglo bi se reći da se pokušava doći u njegovu bit.

Nije nepoznato da poniranje u vlastite duševne dubine iziskuje mir i koncentraciju, pa je jednogodišnji san zapravo simbol čežnje za prihvaćanjem sebe i težnje spašavanja vlastita života.

Rekla mi je: 'Nemoj se toliko upinjati da budeš svima simpatična. Samo se opusti i uživaj u životu.' To me zbilja pogodilo, 'da budeš svima simpatična'. Jer je istina. Ja sam zbilja pod stalnim pritiskom jer hoću da me svi vole. Misliš i ti tako? Valjda sam uvijek imala osjećaj da nisam dovoljno dobra.

Možda će se često protagonistica doimati ludom, bizarnom, hladnom, zlom, sigurno i da je takva, no tko poznaje takve mrakove, zna da su izbori uglavnom lose-lose.

Pitanje je koliko svi skupa imamo razumijevanja za osjećajne ljude koji uvijek zbog nekog pozadinskog razloga ne mogu postići ispunjenje u osnovnim životnim situacijama, te dokle ide granica koja zasigurno mora biti postavljena, a do koje zapravo vlada razumna osoba, a iza koje žive oni koji su se spletom okolnosti doveli do stanja u kojem si više ne mogu i ne žele pomoći.

Nijedna knjiga ne može obuhvatiti složenost (ne)razumijevanja ljudskih misli, boli i potreba, ali ova je hrabro i odvažno pokušala.

Ocjena: 9/10

Add comment

Comments

There are no comments yet.