Recenzija knjige: Moja godina odmora i opuštanja

„Majka mi je govorila da kad ne mogu spavati brojim nešto važno, bilo što samo ne ovce. Broji zvijezde. Broji Mercedes-Benzove. Broji američke predsjednike. Boji godine života koje su ti još preostale. Mogla bih skočiti kroz prozor, pomislila sam, ako ne zaspim.“

Ottessa Moshfegh, spisateljica čudesnog imena, napisala je „Moju godinu odmora i opuštanja“, roman podjednako privlačne naslovnice, naslova i sadržaja – jednostavno sve troje nevjerojatno dobro pašu. Prizvuk zabave koji definitivno ostavljaju za sobom ono je što je vjerujem većinu privuklo. Kao, ajmo se malo smijati i rugati i pričati kako je živjeti u svijetu u kojem je živjeti teško. No ono što je mnoge odvratilo od užitka, kao i poistovjećivanja i međusobnog razumijevanja, bila je činjenica da je protagonistica prilično iritantna i odbojna. Živcirala ih je, čitala sam. Mene, nažalost, nije.

Neimenovana ženska osoba nezadovoljna je životom. Iznutra. Izvana sve izgleda, pa – savršeno. Mlada je i lijepa, financijski osigurana, živi u New Yorku 2000., a ima i nekoliko „bliskih“ odnosa. No što to sve znači kad duša i um nisu mirni. Nesreća, nezadovoljstvo i nemir imaju i konkretnu podlogu u činjenicama da nema obitelj, ni prijašnju ni buduću, da je okružena površnim ljudima kojima je do rijetko čega stalo, da je intimni odnos sve samo ne onakav kakav bi trebao biti, da je najbolja prijateljica zapravo neprisutna u njezinu životu.

Sve će je to ponukati da rješenje pronađe u poprilično opasnom i „neistraženom“ pokušaju izbjegavanja stvarnosti i puštanju višoj sili da riješi probleme. Viša sila u ovom je slučaju ludasta psihijatrica koja, ako ničim drugim onda jednom izrazito nepriličnom osobinom, u potpunosti nekarakterističnom za njezinu profesiju, u nama čitateljima izaziva sumnje tko je uopće ona. Uz njezinu pomoć, i pomoć tableta, naša će protagonistica pokušati prespavati čitavu godinu. Je li to uopće moguće? Odgovor će vas vjerojatno iznenaditi :).

„Ljudima bi bilo znatno lakše kad bi postupali prema nagonima, a ne vođeni razumom. Zato su određeni medikamenti tako djelotvorni u liječenju mentalnih bolesti – jer nam umanjuju moć rasuđivanja. Nemojte previše misliti.“

Znatan broj teksta posvećen je upravo moći i ulozi koju lijekovi imaju pri liječenju mentalnih bolesti. Jer da, možda zabavan ton sadržaja knjige nije uputio da bi se moglo raditi o puno ozbiljnijem problemu koji se nijednom riječju, čini mi se, nije ni imenovao, ali je dovoljno jasan. No pristup koji su protagonistica, a i psihijatrica, zauzele prema njemu suroviji je, nepatetičan, pa samim time često iritantan ili zabavan.