Autor: Angela Lehner
Izdavač: Naklada OceanMore d.o.o., 2020.
Prijevod: Stjepanka Pranjković
Recenziju napisala: Ivana
„Zamišljam kako idem, kako opet odlazim. Od brata, od majke, od oca – daleko od svega. Opet samo ja – sama sa sobom. A to je, mislim si, najveća kazna: da svaki trenutak svog života moram provesti sama sa sobom. Koliko bih rado jednostavno skinula ovo tijelo, svukla ga poput pidžame; ostavila ga na podu; počela ispočetka. Lagano i slobodno. I žalim svoju obitelj, što su dobili mene.“
Angela Lehner mlada je austrijska spisateljica kojoj je roman „Oče naš“ prvi roman, a za njega je dobila čak tri književne nagrade. Koncept same radnje i likova predstavljen je jako zanimljivo, no značaj mi je nažalost negdje putem pobjegao.
Protagonistica je Eva Gruber, a roman počinje njezinim dolaskom na psihijatrijski odjel stare bečke bolnice. Dovela ju je policija jer tvrdi da je ubila cijelu vrtićku grupu djece. Morbidno? Da. Istinito? Vjerojatno ne. Eva je kao lik izvrstan nasljednik u nizu nepouzdanih pripovjedača – drska je, izravna, urnebesna. Prava narcisoidna manipulatorica. U bolnici se nalazi s glavnim liječnikom, doktorom Korbom, s kojim razgovara o navodnim zlodjelima, daljnjim planovima i prošlim događajima. Vrlo brzo saznajemo da se Evin mlađi brat Bernhard nalazi na istom odjelu gdje se liječi od anoreksije. Slučajnost, ili možda ne?
U seansama s liječnikom, Eva se prisjeća svoga odrastanja u seoskoj sredini koja je bila izrazito katolička. Uspomene iz djetinjstva uključuju šamaranje svećenika nakon njezinog (neznanja i) odbijanja ustajanja i govorenja molitve Oče naš pred svima. Kritika konzervativnog katoličkog društva provlači se kroz cijelo djelo, a čak je i roman podijeljen u tri cjeline koje nose nazive „Otac“, „Sin“ i „Duh Sveti“.
Kako idemo dalje, Evina nepouzdanost i naglašena psihološka nestabilnost dolaze sve više do izražaja, i iako se na trenutke otkriva kao krhka, ranjiva i inteligentna, zapravo je u velikom dijelu čudna, surova i hladna bez naslućivanja nošenja maske. Prikazan je nesređen obiteljski život, opsesivna zaštitnička uloga koju si je dala u odnosu na brata, a isto tako mahnita ubilačka namjera prema ocu.
Zbilja sam se htjela suživjeti i pratiti je jer je znala namamiti i zatim prevariti, no iz nekog ni meni još najjasnijeg razloga, ostala mi je daleka i nepristupačna. I strašno mi je žao zbog toga jer sve obećava jedinstveno iskustvo i utaživanje znatiželje. To mi se događalo i s ostalim likovima odnosno prvenstveno članovima njezine najuže obitelji, majkom, bratom i ocem, ali i daljnjim razvojem radnje.
Stil mi je na početku odgovarao brzinom kojom je pratio napetost, no i on mi je s vremenom postao neuhvatljiv i mučan, s kratkim rečenicama koje su fascinantno uspjele spojiti trivijalnost i šokantnost, bez obzira je li riječ o istinitosti ili ne („Moja pljuska preplašila je majku. Stisnula se, držala za obraz i zbunjeno me gledala. Podignula sam ruku još jednom, a njezina je glava od siline udarca poletjela ustranu. Kapljice vode letjele su joj iz kose u svježi snijeg. Spustila sam ruku. Bilo je jednostavno tući majku.“).
Možda nisam dorasla zrelom portretiranju dubina nepoznatih psihičkih svjetova, možda mi je promakla duhovitost i metaforičnost između redova ispunjenih često mučnim slikama, a možda nije bilo pravo vrijeme za istinsko razumijevanje onoga što je autorica htjela reći. I to se zna dogoditi, svima, i zbog toga bih se željela nekad opet vratiti ovoj knjizi, jer ako išta, zbilja je drugačija i posebna.
I ima nagovještaja one tužne tragičnosti koja me uvijek privuče, a koja je vidljiva u početnom citatu, no ona je bila neznatna u odnosu na cjelokupni kaos Evinih misli koje se nalaze na tankoj granici između stvarnosti i ludila. Knjiga ima odlične kritike, ocjene, i kako sam već spomenula nagrade, sigurna sam da će i dalje dobivati svoje čitatelje a nadam se da ću i ja jednom biti dio vjerne publike.
Add comment
Comments