Recenzija knjige: Mučna ljubav

Elena Ferrante. Veličanstvena i tajanstvena. Vjerujem da svi znamo da je ovo pseudonim talijanske spisateljice (ili pisca, mada u to zbilja sumnjam), no nije na odmet ponoviti. I dalje ne znamo tko se krije iza ovog umjetničkog imena, no znamo da je to osoba pa skoro i nadljudskih mogućnosti, sposobna reći neizrecivo. Svoj identitet taji još od izdavanja prvog romana, L'amore molesto, koji je u Italiji objavljen 1992.

Upravo je uoči izlaska ovog romana svojem izdavaču u pismu objasnila: "Vjerujem da knjige, jednom kad su napisane, nemaju potrebe za svojim autorima. Ako imaju što poručiti, prije ili kasnije, naći će svoje čitatelje; ako nemaju – neće... Osim toga, zar promocija ne košta? Bit ću autor koji će najmanje koštati vašu izdavačku kuću. Poštedjet ću vas čak i svoje prisutnosti." U nas je knjiga prevedana tek lani u nakladi Profil kao Mučna ljubav.

I zbilja je mučna.

Započinje majčinom smrću, a ne znamo radi li se o nesreći, ubojstvu ili samoubojstvu. Pripovjedačica je Delia i pokušava rekonstruirati posljednje dane majčina života. Dana nam je tako priča majke (koju uvijek zove imenom – Amalia) kroz kćerine oči i tijelo. Osim što se vraća na mjesta koja bi joj mogla biti od pomoći, istovremeno se suočava i sa svojom traumatičnom prošlošću koja je puna suprotnih osjećaja i nepouzdanih sjećanja. Obiteljska povijest mučna je, komplicirana i ružna. Delia zbilja ima što za probavljati.

Osim članova bliže obitelji, tu je i pomalo sjenovita figura Caserte, kojeg je Delia u dobi od pet godina optužila za preljub s Amalijom, što je uzrokovalo raspad ionako disfunkcionalne obitelji, a sad se ispostavilo da je on posljednji koji je Amaliu vidio živu. Delia pokušava otpetljati cijelu tu vezu, ali i čvorove koje su napravile njezine vlastite misli, koje joj ne dozvoljavaju bistrinu i istinu. No konačno otkrivanje Delijine tajne još više naglašava tajanstvenu i nestabilnu mješavinu stvarnosti i fantazije.