Recenzija knjige: Mitologija – zgode slavenskih bogova

O raznolikosti i širokom rasponu božanstava koja su bila štovana među Slavenima nema se baš prilike puno čuti osim ako se ta tema ne dotiče unutar određenog studija, kao u mom sretnom slučaju, ili pak ako se ne radi o vlastitoj znatiželji. Mitologije su uvijek privlačile ljude, ali slavenska kao da je ostala negdje u pozadini, zanemarena, i to sasvim nepravedno.

Sigurno je razlog tome i to što od svih mitologija o ovoj postoji najamanje pisanih izvora – većina se temelji na usmenoj predaji. No isto se tako navodi da se protezala kroz tri tisuće godina, što nije neznatan broj. Ova knjiga pokušava ispraviti (ne)opravdano neznanje, i iako napravljena u obliku slikovnice, uvjerena sam da će biti zanimljiva svim naraštajima.

Nije rijedak slučaj da ono što bi nam trebalo biti najbliže uvijek ostaje po strani, manje zanimljivo i važno. Slaveni su naši preci, no ipak, njihov nam je svijet vjerovanja i običaja malo znan. Za slavenski je panteon poznato da su se bogovi i vjerovanja razlikovala među plemenima, no ipak su neke običaje i imena poznavali svi.

Stoga nije loš izbor ovu lijepu knjigu krenuti čitati od kraja, odnosno upoznati se prvo s pojedinim ličnostima činjenično, pa ih onda promatrati kroz priče. Kad se „vratimo“ na početak, ponuđeno nam ih je pet, i to ovim redom: Mit o stvaranju svijeta, Mit o stvaranju čovjeka, Božanski dvoboj, Božanski konj iz Arkone i Stablo svijeta.

U prvoj priči upoznajemo vladajuće bogove, Peruna i Velesa. Snažan je i mudar bio Perun, dobar i pravedan, a bdio je uvijek nad skladom svijeta. Taj slad nije odgovarao Velesu, pa je već iz prve zgode u kojoj su zajedničkim snagama trebali (jer su jedino tako i mogli) stvoriti svijet vidi njegovo negodovanje i zavist. Njihov se poznati i vječni sukob zapravo proteže kroz prve tri priče, da bi na kraju prekrasno kulminirao u posljednjoj, najljepšoj priči. Ali prvo još malo o ovome.

Ovo je priča o stvaranju „njihovog“ svijeta, jer stari su narodi svi od reda imali svoja i ničija druga uvjerenja. Ipak postoji i nešto univerzalno u ovom stvaranju svijeta, koje se nije moglo dogoditi bez surađivanja dobra i zla. Od prvog pokušaja dogovora između Peruna i Velesa pratimo bijes, ljubomoru i sebičnost potonjeg. Rezultat je bio sljedeći: „Otad je Perun vladao na nebu, a Veles ispod površine zemlje.“ Ovakva je podjela i više nego poznata i logična, pa će sigurno pobuditi razumijevanje i znatiželje malih i velikih glava.

Ista se nit proteže i kroz stvaranje čovjeka, koji je opet stvoren zajedničkim snagama Peruna i Velesa, i koji će nakon života u kojem služi obojici bogova biti „pravedno“ podijeljen tako da će čovjekovo tijelo nakon smrti Veles prevoziti preko rijeke smrti u Nav, zemlju mrtvih iz koje nema povratka u svijet živih, dok će čovjekova duša otići u Perunovo kraljevstvo. Ovdje valja naglasiti i vizualnu oprečnost Perunova sklada i mira te Velesovih bjesova i zavisti u obliku svijetlih i mračnih boja i ilustracija.