Recenzija knjige: Duga latica mora

Malo tko, i to ne samo u knjiškom svijetu, nije čuo za Isabel Allende, čileansko-američku spisateljicu koja se smatra jednom od prvih uspješnih spisateljica na području Latinske Amerike. A ipak, ovo je prvo što sam od nje pročitala. No sigurno neće biti zadnje. Dar i sposobnost za pisanje i pripovijedanje priča neosporni su, a magijski realizam koji je protkan i među redovima teksta njezinih prijašnjih romana, u ovom je točno onakav kakav bi trebao biti – stvaran, snažan, čaroban, divan.

Priča obuhvaća razdoblje od 1938. godine pa sve do 1994., a vrti se oko (najviše) Víctora i Roser. Mlada Roser Bruguera, učenica klavira, zaljubi se u sina svog učitelja. No u Španjolskoj traje građanski rat i njezina ljubav Guillemo pogiba. Kada Francovi fašisti sruše vladu, tisuće se Španjolaca upušta u opasan prelazak preko Pirineja i španjolsko-francuske granice. Roser je među njima, kao i Carme, Guillemova majka.

U Francuskoj ih čeka Víctor, Guillemov brat, inače vojni liječnik, pažljivo važući kako će im uručiti najgore vijesti, jer – Roser je trudna. No Carme, ne želeći biti mladima na teret i usporavati ih, odlazi u noći i gubi joj se svaki trag. Roser i Víctor ostaju sami. U prizorima koji vode do ovog, Allende je pripovjedački briljirala. Inače sam osoba koja preskače povijesno-ljubavno-ratne teme, no ovdje se to ni u jednom trenu nije dogodilo. Nimalo zamorna, nimalo predvidljiva, a iznimno jednostavna i pronicljiva. Bez uljepšavanja uspjela je predstaviti najstrašnije situacije, osjećaje i odluke, a opet ih oviti ljudskošću, osjećajnošću i ljepotom.

"Voljela bi vidjeti unuka ili unuku koji će se uskoro roditi, ali ta joj se želja u mislima lagano gubila poput kakva sna. Jedino joj je bilo važno da Roser stigne živa i zdrava u Francusku, da ondje rodi i da se nađe s Guillemom i Víctorom. Nije željela mladima biti na teret; sa svojim im je godinama bila na smetnju, bez nje će stići dalje i napredovati brže. Roser je zasigurno naslutila njezine namjere, jer nadzirala ju je sve dok je nije savladao umor, pa je skutrena do nje zaspala. Nije osjetila kad se Carme udaljila od nje, šuljajući se bešumno poput mačke."

Sljedeće što se dogodilo utemeljeno je na stvarnim povijesnim činjenicama – pjesnik Pablo Neruda uz pomoć čileanske vlade pobrinuo se pružiti azil brojnim španjolskim izbjeglicama. Unajmio je brod Winnipeg na koji se ukrcalo 2000 Španjolaca. Kako bi si osigurali mjesto, Víctor i Roser morali su se vjenčati. Dana 3. rujna 1939. španjolski su prognanici dospjeli u Čile, u kako ju je Neruda zvao izduženu laticu mora i vina i snijega, a u Europi je buknuo Drugi svjetski rat.

"Ništa nije bilo sigurno, budućnost nije postojala."

Na putu od čileanske luke Valpraísa do Santiaga, Víctor i Roser upoznali su Felipea del Solara, koji im je ponudio smještaj i pomoć. Postavši dijelom konzervativne katoličke obitelji del Solara, Víctor i Roser polako su se vraćali u život. Roser je rodila sina Marcela, no lažni brak i dalje su uspješno prikrivali. Dane su provodili razmišljajući o budućnosti, pričajući o planovima, sjećajući se onih koji više nisu s njima i nadajući se da će se oni koji su izgubljeni vratiti. Marcel im je bio spona koja ih je čvrsto držala na okupu pred očima drugih, ali ni njima zapravo nije smetao taj odnos. Iako su u početku izbjegavali osjećajne teme, godine koje ih čekaju priuštit će im odnos kakav sigurno nisu mogli zamisliti da će imati.