Recenzija knjige: Zemlja straha

Za napisati ovakvu knjigu trebalo je puno hrabrosti i trezvenosti, unatoč, paradoksalno, strahu i poznavanju psihičke rastrojenosti i mentalnog sužanjstva. Ne kažem da je to moralo doći iz prve ruke, ali je vrlo vjerodostojno i uvjerljivo. Oni koji nemaju osjećaje razumijevanja i suosjećanja prema takvom umnom iscrpljivanju, bojim se, mogli bi lako otići u banaliziranje i porugu, no u svima ostalima pobudit će empatiju. Ovo je roman lika, no Carlosa ne treba tetošiti po glavi i hraniti mu na taj način strahove. No da mogu, htjela bih mu ublažiti strah, pa makar i tako.

Čega se ima bojati prosječan, zdrav, obrazovan, zaposlen obiteljski čovjek u svojim najboljim godinama? Više-manje, svega. Strah od svijeta i života, iako realno u nekim razmjerima opravdan i utemljen, pretjeran je, ometajuć i paralizirajuć. Nije se smiješno bojati nasilja, pljački, boli, nemoći, životne lutrije, samoće, nerazumijevanja, pogrešnih odluka, no samo to raditi... takav život nema nikakvog smisla ni cilja. Carlos je svjestan svojih preuveličavanja i intenzivnosti, ali im se ne uspijeva oduprijeti.

Iako pratimo Carlosa i njegov mentalni zatvor, početak je vrlo zanimljiv. Prvi lik s kojim se susrećemo jest Sara (supruga) koja se doima paranoičnom (boji se da je čistačica potkrada). Dijeljenje svojih strahova s Carlosom ne rezultira plodom jer je on izrazito nezainteresiran. Ne našavši podršku, Sara uzima stvari pod svoju kontrolu, odlučno se suprotstavlja spremačici, vidimo je u potpuno drugom svjetlu – neustrašiva je, čvrsta, ravnodušna, pomalo i opasna. Gotovo da se oslobodila svih strahova ali i osjećaja, gazi i ne osvrće se, ne oprašta nego uništava.

Istovremeno, polako se pobliže upoznajemo s pravim Carlosom, kojemu strah upravlja životom na paranoičan način, koji izgleda ne pamti da je ikada osjetio ležernost ili životnu lepršavost, niti na tren. Na sljedećoj pak stranici jasno je da je ono što je Sara zapravo napravila jest zauzela se za sebe i sigurnost svoje obitelji, i to unatoč strahu, jer on nije nestao (moli vozača taksija da je pričeka dok uđe u zgradu kako joj se oni koje je uništila ne bi osvetili), već ga je samo hrabro ignorirala. A sve se ovo odvilo na prvih desetak stranica. Kako je počelo intenzivno i nepredvidivo, tako se i nastavilo do kraja.

Ono što je zapetljalo priču i dovelo Carlosove strahove do opasnog ruba bila je činjenica da njegovog sina jedinca počeo maltretirati školski kolega, „ulični huligan“. Umjesto da realno lakši problem riješi odgovorno, zbog neodlučnosti će si zakomplicirati život i dopustiti da ga ovaj drži u šaci. Ne možemo se ne zapitati što bi bilo da je Sara znala za ovaj problem, bi li se situacija razvila do apsurda i uzrokovala provokativan kraj.

Iako je apsurd prisutan u Carlosovim reakcijama, razmišljanjima i planovima, stvari su daleko od smiješnih. Da je mogao ne razviti paralizirajući strah od djeteta, sigurno ga ne bi svojevoljno razvio, da je u mogućnosti mirno spavati ne razmišljajući hoće li mu provalnici usred noći upasti u kuću, sigurno bi odabrao miran san, da je mogao ne razmišljati o svakom mogućem scenariju pa makar i iz najobičnijeg razgovora, sigurno ne bi odustajao od svake svoje ideje, koja je uostalom i mogla rasplesti zapetljano. Plašljivog Carlosa njegov sveprisutni strah počinje obuzimati u potpunosti i dovoditi do neugodne rastrojenosti i nemogućnosti nošenja sa svijetom pa se iz njega sve više počinje povlačiti.

Detaljan opis u ponor njegovih strahova i općenitog pozadinskog nemira doista je zastrašujuć, ali i impresivan. Svakakve se misli neprestano roje po svačijim glavama, no uhvatiti ih, zapisati i od njih stvoriti smisleno djelo odraz je genijalnosti i vrijedno divljenja. Također, stilski je besprijekorno. Autor stvara rečenice koje u potpunosti odgovaraju mislima – duge su, ravne, neprekinute (osim zarezima, a ponekad i po cijelu stranicu) te se slažu sa strahom koji stalno zuji po glavi i ne dopušta predah. Beskrajno nabrajaju tolike moguće loše scenarije o kojima Carlos razmišlja i koji mu ne dozvoljavaju ikakvo konkretno djelovanje. Tipično za prezabrinute, Carlos puno boravi u budućnosti i zamišljanjima.

Prije svakog čina, do u detalje promišlja o svim mogućim „krenut će po zlu“ scenarijima, vodi cijele razgovore u glavi, s policajcem u postaji, s prijateljima za večerom, zamišlja kako boli udarac šakom, izmišlja kako najbolje prekriti svoje nesposobnosti i reći Sari odakle mu zbilja masnica na obrazu. No ono što se najčešće dogodi, barem nakon ovih zamišljenih razgovora, je odustajanje i još dublje povlačenje u sebe i svoj mrak. Bez sumnje, uznemirujući je ovo roman koji razotkriva kako se strahovi grade i šire, a naglašava bolnu spoznaju kako, dok stvaramo obrambene mehanizme prvenstveno misleći na druge, pogotovo one najbliže, postajemo još osamljeniji, osjetljiviji i nezaštićeniji.