Recenzija knjige: Femicid

"Jedan metak po ženi. Nema razbacivanja."

Kratko i jasno – ovo je najbolji roman u žanru krimića koji sam pročitala u jako dugo vremena. Zbilja, riječ je o godinama. Unatoč nepovoljnoj situaciji na popularnom Goodreadsu, odgovorno tvrdim da „Femicid“ mladog švedskog autora i novinara Pascala Engmana ima sve uvjete za popularnost i odličnu ocjenu.

Već mi se od prve stranice dalo naslutit da bih mogla uživati u radnji i stilu pisanja. No bila sam oprezna jer – još jedan krimić. No kako sam išla dalje, zapravo sve do kraja, ovaj me osjećaj nikada nije napustio.

Na početku se upoznajemo s mladom ženom Emile koja ide u posjet partneru Karimu u zatvor. Nosi mu loše vijesti (želi prekinuti odnos), a rastaju se tako da on njoj prijeti, životom. Karim uskoro izlazi iz zatvora, a Emile se planira preseliti u novi grad kod novog partnera Ilana. Tu večer (kad se dogovara s Ilanom), u atmosferi punoj napetosti i lošeg osjećaja (Emile je sama u stanu a s njim priča telefonski), ona biva ubijena.

"Čovjek ima samo jedan život, ali roditelji mogu umrijeti dva puta."

Policijska inspektorica Vanessa Frank započinje raditi na slučaju, a svi dokazi navode na Karima (otisak prsta i njezina krv). No ona se ne može oteti dojmu da joj nešto ključno izmiče ispred očiju. Pogotovo nakon još jednoj zločina. Pa još jednog. I činjenice da Karim ima alibi, najgori mogući, ali vjerodostojni. I tajni. U slučaj se uključuje i simpatičan kolega Ove.

Uskoro upoznajemo i Nicolsa Paredesa, švedskog vojnika koji nakon neuspjele vojne operacije biva regrutiran u švedske specijalne snage. Poprilično je idealiziran, no ni u jednom trenutku to mi nije smetalo, dapače, jako ga je lako bilo zavoljeti. Pogotovo nakon zajedničke priče iz prošlosti koju dijeli s Vanessom, i njihovog odnosa koji će poprimati drugačije dimenzije kako radnja bude odmicala.

Skoro do polovice knjige svako malo upoznajemo se s novim likovima, čije poveznice tek poslije otkrivamo. No ni u jednom trenu ne dolazi do zamora, zaboravljanja ili nemogućnosti „hvatanja“ radnje. To pak ne znači da riječ o banalnoj radnji ili likovima, dapače, smatram da je vještina potrebna da se mnoštvo likova ispreplete u granicama normalne radnje.

Što se tiče likova, autor ni s jednim ne ide u dubinske analize, ali ih daje taman koliko je potrebno da ih upoznamo i zapamtimo. Spretno i s vrlo malo riječi koje su upravo pogođene imamo potpunu i jasnu sliku kakvi su.

"Za sto godina svi će ljudi u ovoj prostoriji biti mrtvi. Kosti i prah, dva metra pod zemljom. Nitko neće znati da smo ove sate proveli zajedno. Snuždila se od te pomisli."

Što se radnje pak tiče, glavna tema koja autora okupira je mizoginija. Odnosno, ako oblikujemo preciznije i sukladno stvarnim autorovim riječima, jedan od najvećih gorućih (švedskih, ali i svjetskih) problema je dehumanizacija. U ovom konkretnom slučaju, dehumanizacija žena. Mizoginija je mržnja muškarca prema ženama, a ovdje dobiva onu opasnu dimenziju kad ta mržnja prerasta u nasilje i zločin.

Iako ova tema u romanu nije ograničena na jednu vrstu nasilja, ponajviše je usredotočena na mračnu ideologiju incela. Incel je kombinacija riječi involuntary celibate (prisilni ili nevoljni celibat), pa je riječ dakle o pokretu muškaraca koji smatraju da nisu sposobni ostvariti odnos sa ženama. To ih okuplja na internetskim forumima, u najmračnijim predjelima interneta, gdje slobodno izražavaju svoje stavove, mržnju i agresiju.

Iako su potonje usmjerene pretežno na žene, oni zapravo mrze i krive društvo koje je do takvih okolnosti dovelo. U romanu se tako upoznajemo s Tomom, tridesetogodišnjakom koji ne pozna ženski dodir (osim majčinog čije ga sjećanje grozi). Odbačen je, sam, tužan, pun mržnje i gađenja, prema sebi i ostalima. Cijeloga života žena ga preziru, njihove grimase gleda svaki dan. Uslijed toga dolazi do zaključka da bez novca i fizičkog izgleda nema šanse za romantični ili seksualni odnos s bilo kojom ženom. Možda je pri samom početku njegove priče autor uspio da u pojedinim trenutcima osjećamo suosjećanje i razumijevanje, no prateći njegove namjere i djela, ona vrlo brzo nestaju.

Tom je, kao i ostali inceli, uvjeren da ženama upravlja genetika i ekonomija, i da im se zbog toga treba osvetiti. Uranjajući sve dublje u njihov svijet, osluškujući njihove namjere, čitajući stvarne komentare anonimnih muškaraca, ne možemo ne osjetiti stvaran strah i prijetnju, te nadasve ozbiljan problem o kojem se, koliko god se čini suprotno, zapravo vrlo malo zna. Autor je bio odlučan u ideji da ide protiv svih, da iskoristi svoje novinarske vještine i znanja i da progovori o kontroverznim društvenim temama.