Recenzija knjige: Ispovijest

Obzirom da sam zakazala s čitanjem knjiga „Minijaturistica“ a potom i „Muza“ poznate britanske spisateljice Jessie Burton, „Ispovijest“ sam ugrabila čim sam je vidjela. No ubrzo sam shvatila da žuriti uopće nisam trebala.

Godine 1980. mlada Elise sasvim slučajno susreće slavnu Constance Holden, zagonetnu i privlačnu spisateljicu prema čijem se romanu trenutno snima holivudski film. Odluku da ode za njom brzo je donijela, no Los Angeles nije sredina kakvu je zamišljala, ako je uopće imala vremena zamisliti što želi i što je čeka. Svijet pun zvijezda, lažnih prijateljstava, površnih ljubavi i dubokih razočaranja natjerao ju je na još jedan ishitren potez, koji je ovaj put imao puno konkretnije posljedice.

Godine 2017. mlada Rose živi poprilično tužno, prazno, jednolično. Dobar dio svog života provela je tragajući za majkom, izmišljajući priče koje će joj objasniti zašto je nema, zašto ju je ostavila prije nego je navršila godinu dana. No jednog dana saznaje da je posljednja osoba koja je vidjela njenu majku Constance Holden, nepoznata joj spisateljica koja se povukla iz javnog života na vrhuncu slave, i to upravo u godini kad je Elise rođena, a majka joj nestala. Spletom okolnosti, Elise dolazi do Connie, u nadi da će konačno dobiti odgovore na pitanja koja želi postaviti, ali kojih se i boji.

U teoriji, ovo je jednostavan i već viđen smjer u kojem se u paru kreću triler i životna drama. U teoriji, ovo je „očaravajuće, inteligentno pripovijedanje“, „jedan od onih rijetkih romana koji postavljaju velika pitanja i ni na trenutak ne gubi iz vida važnost zanimljivog i dirljivog pripovijedanja“. I mogu se složiti, ovaj roman uistinu postavlja velika pitanja, no ne nudi odgovore, iako misli suprotno. Jer mogla je ovo biti velika i potresna priča o slobodi, obvezama i odgovornosti, priča o ljubavi, prijateljstvu i majčinstvu. No ispala je neuvjerljiva, ispričala se površno, gotovo banalizirajući ozbiljnost važnih tema.

O nečemu toliko kompleksnom poput majčinstva ne bi se trebalo olako pisati. Ova tema zahtijeva dubinu, razumijevanje, nježnost, a ne samo slobodu kojom se svi u zadnje vrijeme vole hvaliti i dičiti. Najlakše je pod krinkom slobode i borbe za svoja prava pričati o životima za koje smo odgovorni, kao da je to pokazatelj otvorenog uma i napretka modernog svijeta. Ali nije. U redu je poštovati slojevitost i složenost teme, prihvatiti da na neka pitanja nije jednostavno a ponekad ni moguće dati ispravan, jedini točan odgovor. I to najviše zamjeram ovom romanu i njegovoj autorici, što se ozbiljno pokušalo objasniti banalnim, površnim, neistraženim.

Osim priče i obrade teme, nažalost ni likovi nisu dojmljiviji. Prvi odnos koji susrećemo, onaj Elise i Connie, izgradio se naglo i neuvjerljivo. Iako je u ljubavi sve dozvoljeno i moguće, s likovima i njihovim zajedničkim i pojedinačnim pričama nisam se uspjela povezati. No ne znači ako nisam ja da nećete ni vi. Samo želim reći da ono što knjigu čini knjigom su likovi kojima vjerujemo. Nebitno je možemo li se s njima poistovjetiti, jesmo li nešto slično i sami proživjeli. No bitno je da ih čujemo, da nam se otvore, da ih razumijemo i suosjećamo. A to se ovdje nije dogodilo, sva tri ženska lika okarakterizirana su površno, bez istinskog obrazloženja svojih postupaka.

Moram doduše pohvaliti stil i lijepo pripovijedanje koji se i inače vežu uz spisateljicu: „Usprkos pogledima, Elise se i dalje osjećala nevidljivom, sve dok je jednog dana na Hampstead Healthu pokraj cimetnih stabala nije ugledala Constance Holden.“

Isto tako, knjiga obiluje dirljivim rečenicama koje otkrivaju nutrinu likova, no opet je sve to skupa nedovoljno za pozitivan konačni dojam.