Recenzija knjige: Negdje drugdje u Švedskoj

Ah, ta Švedska! Zemlja blagostanja, zemlja otvorenih vrata, zemlja za poželjeti. Uljudni, kulturni, obrazovani ljudi. Za nas koji još uvijek nismo nogom kročili u tu zemlju iz snova, slika koja nam je dana primamljiva je i sjaji u svim mogućim bojama. Meni najviše u bojama kućice na osami, s veeelikim jezerom ispred i gustom šumom iza, tako da me samo profesionalni serijski ubojica može pronaći.

A onda pročitate ovu knjigu i sve te silne boje pomalo izblijede i shvatite da u bilo kojem kutku svijeta, koliko god se činio savršenim, ipak žive ljudi od krvi i mesa, sa svojim manama, pokušajima i greškama. I da bi se ovaj moj jezersko-šumski zločin vjerojatno i dogodio.

„Prošao je još jedan teretnjak i ostavio je u tišini, na tom osvijetljenom utoru između jezera i šume. Nekoliko kuća niz cestu. Tako je vjerojatno većina prolaznika doživljavala Borundu. Maleno naselje u koje se povučeš kad trebaš mir ili ga nikada nisi ni napustio ili tu ne bi živio ni mrtav, sve prema ukusima. Nema tu ni petsto stanovnika na površini od jednog kilometra.“ 

To „negdje drugdje u Švedskoj“ je Borunda, mjesto nekolicine univerzalnih iako pomalo pomaknutih likova i jednog kroničara. (I vjerovali ili ne, upravo sam sad uočila jezero i šumu u citatu, i mislim se kako se baš neobično i totalno nenamjerno složilo s mojom zamišljenom slikom. Dobro, nije da ne možemo očekivati jezero i šumu bilo gdje, ali sam se malo naježila od straha jer je teretnjak u istoj rečenici.

I sad bih vam rado objasnila zašto me to streslo, no morat ćete pročitati knjigu da shvatite da bi se onaj moj zločin od nekoliko redaka poviše, u ovakvim novim okolnostima definitivno dogodio. Taj teretnjak izaziva neobično mučan unutarnji nemir. Isprva neprimjetan, čini se kao najobičniji dio pripovijedanja. No kad ga u jednom trenu primijetite, pa kad se ponavlja, opet i opet... brrr.)  

Da se vratim svojim mislima. Dakle, Borunda. Malo, zabačeno, zaboravljeno naselje koje, zamislite samo, ima svog kroničara. Allan Lundberg samoinicijativno piše kroniku svog naselja i baš je zapeo na samom predgovoru. I muči li se muči! A u prilog mu nikako ne ide ni stvarna slika ljudi i događaja od onih koje ima u svojoj glavi i priči. On zna, dakle on definitivno zna kako bi savršeni gradić trebao izgledati i zna kako bi se njegovi stanovnici trebali uljudno i kulturno ponašati.

Ali zašto oni ne znaju?

Zašto su njihove navike daleko od idealnih? Zašto su pijančevanje i zlostavljanje dio njihovog života? Zašto su frustrirani? Zašto su odnosi neiskreni, zašto su ljudi otuđeni? Zašto je niškorist od čovjeka koji se godinama nije primio posla osvojio najveći iznos na lotu? I zašto taj isti čovjek ne skine božićni ukras s vrata na vrijeme, nego ga drži tu cijelu godinu?

Sve to muči Allana i uništava njegovu idealnu sliku gradića koju tako brižno njeguje. Čak je i vizualno naglašen taj raskorak između Allanovih želja i borundske stvarnosti – sve su Allanove misli pisane u kurzivu, pa se još više doimaju sanjarski. Sigurno ga je pisac htio odvojiti od ostalih i zbog činjenice da je Allanov lik konstanta koja će nas sa sigurnošću dočekati u svakom neparnom poglavlju. Jer svako je parno poglavlje rezervirano za, više-manje, nove likove. Upoznaje nas tako sa stanovnicima Borunde i daje uvid u njihove samo naizgled obične živote, situacije i probleme.