Recenzija knjige: Boginje sa Žítkove

Dora Idesová posljednja je od boginja sa Žítkove i ovo je njezina priča. Govori se da u tim osamljenim selima na obroncima šume Bijelih Karpata žive žene koje su uspjele sačuvati drevna znanja što smo ih mi ostali zaboravili te da ih prenose s koljena na koljeno usprkos režimima i vojskama, mržnji i strahu, povijesti. Zovu ih boginjama jer poznaju način da se obrate Bogu i zamole ga za pomoć. Dora je znanstvenica i budućnost ne želi čitati iz kapi voska, kako to čini njezina tetka Surmena, ali želi znati prošlost svoje obitelji, a možda i svoju budućnost...

„Boginje sa Žitkove“ nije knjiga koja se brzo čita jer se često naleti na vrlo dosadne dijelove koji onda jako lijepo uspavljuju. Nezgodno je kada tek sutra kreneš ponovno čitati i nemaš pojma o kome je točno riječ, iako pokušavaš pohvatati niti vraćajući se par stranica unazad. Nisam baš pamtila imena (drugačija, dugačka, često i dva različita imena za jedan lik), a bila sam ih lijena zapisivati (što inače činim) tako da mi ni taj dio nije pomogao kada bih se vraćala romanu. To je razlog zbog kojeg sam zaboravila detalj bitan za sam kraj cijele priče. Nemojte biti kao ja!

Kada sam naletila na pet stranica bez proreda, bez dijaloga, onako zgusnuto, sam pogled na ono što me čeka bio je deprimirajući. Iako ne mogu reći da sve to skupa nije zanimljivo, samo nije na taj način ispripovijedano. Likovi su bili dobro opisani i vjerujem da bi mi se sve puno bolje pospajalo i na kraju sjelo da sam knjigu uspjela pročitati u jednom „cugu“. Ovako mi je pomalo bila i zbrčkana, ali tome sam opet, samo ja kriva.

Često volim navesti da su naša, recenzentska piskaranja, osobna, subjektivna - samo naše mišljenje. Veliki postotak utisaka su privatnog oblika, ovise nam o raspoloženju, umoru, volji, zanimljivosti romana, ovisi o tome gdje smo i na koji način odrastali, ovisi koliko dugo kiša pada... Ima tu jako puno faktora i jasno je da će se onda neki dijelovi slagati kod dijeljenja mišljenja o pročitanom i naravno da neki neće. Ovdje sam sebe uzela za krivca što se nekih segmenata knjige tiče, a nešto ipak ide na spisateljičinu dušu.

Definitivno skidam kapu spisateljici na trudu uloženom kako bi se ova knjiga napisala i na ubacivanju dokumentarnih spisa za veći osjećaj realnosti. Znamo da su ovdje neke stvari (priče, događaji, likovi, odnosi) istinite, ali  da dosta toga leži i na fikciji. Kako god bilo, doznati priču Boginja je bilo vrlo interesantno i svakako edukativno.