Recenzija knjige: Lanac

„Rachel Klein upravo je ostavila svoju kćer na stanici gdje obično čeka autobus za školu, nastavivši potom dalje svojim poslom, kao i svaki dan dotad. No jedan poziv s nepoznatog broja promijenit će joj život: ženski glas s druge strane slušalice upravo je obavještava da je njezina kći oteta, a ako je želi ponovno vidjeti živu, mora uplatiti otkupninu i potom oteti nečije tuđe dijete.“ Sinopsis koji ledi krv u žilama, ideja koja širi zjenice i tjera vidjeti što se sve tu skriva.

Dakle, ovdje u startu čovjek (ja) koji voli žanr krimića/trilera kada pročita ukratko o romanu dobije očekivanja! (Pročitah priručnik „UNFU*K YOURSELF“ koji između ostalog govori i o očekivanjima, a ja sam ovdje dokaz što nam ona naprave!)

Znači, ludnica! Ovo mora biti dobro s obzirom kako počinje! Još se s ovakvom idejom nisam susrela i ne može mi se ne svidjeti! Zar ne? Baš mi je drago da će napokon jedan naslov iz ovog žanra osvijetliti obraz zadnjim pročitanim koji se baš i nisu iskazali. S radošću sam se uhvatila još jednog čitanja zadatka za book club.

Bilo mi je interesantno da je Adrian McKinty svoju prvu verziju (nagrađivanu kratku priču) Lanca napisao u Ciudad de Méxicu prije osam godina, nakon što je saznao za meksički koncept zamjenskih otmica u kojima član obitelji nudi sebe u zamjenu za osjetljiviju žrtvu otmice. Povezao je tu ideju s događajem iz svoga djetinjstva kada su kolala zlokobna lančana pisama, a dio Irske u kojemu je odrastao bio je tako praznovjeran da su djeca slijepo vjerovala u moć pisanih čarolija. Ideja potkrijepljena s pravom pričom puno bolje „drži vodu“ jer ima istinito polazište. Još jedan plus ovom romanu s odličnim sinopsisom.

Sve gore navedeno i dalje stoji, ne mijenjam mišljenje oko toga, ali moram objasniti gdje me je očekivanje odvelo. Teško je točno reći i objasniti primjerima, jer spojlera kod nas nikada nema, ali ja sam od onih kod kojih je realan dio u ovom žanru vrlo bitan. Ako smo u Marvel ili D.C. svijetu onda mi ne smeta da čarobnost i ostale slične kvalitete pršte na sve strane jer znam što gledam i ništa me ne može iznenaditi.

Piščeva nagrađivana kratka priča koja je bila temelj za ovo djelo je izgleda dobila „punoću“ gdje je bilo potrebno i na taj način je nastao ovaj roman. Rado bih ju pročitala jer mi se čini da bi onaj odličan početak i njegova energija bili prisutni cijelo vrijeme. Knjiga je stvarno odlično započela, čak sam i suprugu ispričala osnovu i zadovoljno je klimao glavom, jer ideja i napetost, iščekivanje i odluke koje se moraju donijeti nakon onog poziva, bile su stvarno zanimljive. Scene su mi prolazile ispred očiju kao da gledam film.

Iskreno, moram priznati da mi je bazna ideja također bila odlična! Lanac i ono što ga je stvorilo, izgradilo, ono što je Lanac bio, bilo je drugačije te mi je baš zato još više žao što je ovaj drugi dio spustio ukupnu ocjenu osnovnoj odličnoj ideji. Stilski jednostavno pa s time i brzočitajuće štivo koje te stvarno tjera okretati stranice s željom doznati sve detalje je također bio veliki plus cijelog romana.

Na polovici knjige smo, po meni, lagano krenuli s određenim pretjerivanjima pa je svo moje prvotno ushićenje počelo nestajati. Da smo tu nekako završili priču, ne bi to bilo sve skupa toliko ni tragično. Emociju nisam uspjela dobiti osim kratke nervoze u početku kada se kreće s cijelom pričom. Ostalo mi je bilo „ravna crta“. Kod trilera se moram šokirati, ježiti, moram se zgražati otvorenih usta, moram knjigu pamtiti još dugo, a ovdje mi se čini da toga, na žalost neće biti. Kada mi nestane „realnosti“ u krimiću/trileru, tu se onda počnem hladiti, počinje mi biti svejedno. Tada završim s mahanjem ruke i zaključim: „Još jedan u nizu „hitova“...“ Ono što nam je završetak romana donio rado bih zaboravila da se prestanem nervirati kada ga se sjetim.