Recenzija knjige: Ljubavna pisma s Montmartrea

Julien Azoulay francuski je pisac romantičnih komedija. Kada izgubi svoju voljenu ženu od raka, ostaje sam sa sinom Arthurom. Supruga Helena, poznavajući svoga supruga, primorala ga je da joj obeća da će joj nakon njezine smrti napisati 33 pisma, po jedno za svaku godinu njezina života. Znala je da će mu to biti nešto kao slamka spasa od cijele tuge koja ga je zadesila. I imala je pravo. Ljubavna pisma s Monmartrea od shrvanoga supruga ljubljenoj supruzi bila su odlična ideja.

„Dođi, ljubavi moja, budi opet moja kao jednom u svibnju.“ Rečenica uz koju ću vezati ovu priču, ovako pročitana bez ikakvog objašnjenja je jedna obična melankolična izjava. Kada sam započela čitati ovaj još jedan zadatak za čitateljski klub doživjela sam jaku emociju koju nam je pisac ovdje razastrao. Smrt mlade žene koja „ostavlja“ svog supruga i sina da se prestrašeni i izgubljeni snalaze u dvoje, je u startu teška.

Oni koji su doživjeli nešto slično ili svjedočili u bližoj okolini istom, uvod će biti sentimentalan i osjećajan i vrlo ozbiljan. Iznenadio me nivo romatično-ljubavno-tužne-realnosti znajući da u ruci držim ljubavni roman. Priznajem da nisam očekivala da će me toliko dirnuti situacija u kojem se naš glavni akter našao. Stilski sam ovdje bila ugodno iznenađena te je način pripovijedanja bio tako lak i jedostavan, a opet tako kompletan.

„Veoma cijenim svaki dan kad se probudim živa, možda zato što sam svjesna koliko je ograničeno vrijeme koje provodimo na ovome svijetu. Mi smo samo u prolazu... Svaki nam dan može biti posljednji i zbog toga... morate najbolje iskoristiti svaki dan.“

Krajolik je ovdje također bio veliki plus, jer Pariz i svi njegovi zakutci su prekrasni, svaki na svoj jedinstven način. Opet otići u taj grad kroz lijepo pripovijedanje i mogućnost ponovno sjediti na stepenicama ispod predivne bazilike Sacré-Cœur (Bazilika Presvetog Srca Isusova) je uvijek lijepo iskustvo.

Ovdje se Pariz iskazao baš kao grad ljubavi jer je bio divan pratitelj kako priče tako i glavnih likova, onako u pozadini, kao sporedan, ali utješan lik romana. Osjećaje glavnog lika smo u početku mogli opipati te sam se iznenadila kada se to počelo gubiti. Bio je to znak da krećemo s ljubićem. Radnja se morala nekako razvijati, što mi je kristalno jasno, ali sve je krenulo u smjeru koji je meni osobno rasplinuo cijeli prvotni pozitivan utisak.

„Uvjeren sam da veoma malo znamo o onome što je sve moguće u svijetu koji postoji između neba i zemlje i uvjeren sam da nas uvijek žele podsjetiti kako je ljubav odgovor na sva naša pitanja.“

Sigurna sam da će se onima koji vole čitati ljubavne priče ova svidjeti jer u njoj stvarno imamo sve potrebno za dobru avanturu. Onima zahtjevnijima će u globalu biti oscilacija i roman će biti „samo“ dobar. Osim glavnog lika kojeg smo najbolje upoznali, ostali likovi su plošni, nedorečeni, jednolični, ponekad i bez nekih pravih osobina. Takav mi je nekakav bio i rasplet. Mlak. Neću ulaziti u detalje jer mi nije cilj spojlati roman, ali se radujem podijeliti svoje utiske sa curama na čitateljskom sastanku. Tu znam da ćemo pretresti sve što se pretresti da i prenijeti svoja viđenja kako likova, tako i radnje, te se ugodno podružiti.