Recenzija knjige: Bakhita

„Ne sjeća se svojega imena. Oteli su je iz rodnoga sela u Darfuru na jugu Sudana kad joj je bilo samo sedam godina i odveli u ropstvo. Bio je to početak pakla u kojemu je iskusila zvjerska zlostavljanja i najgore patnje koje ljudsko biće može zamisliti.“ Nisam htjela o priči više ni znati od ove tri rečenice, jer meni je znatiželju potaknula. Preporučam da i vi krenete samo od ovog kratkog opisa kako biste ostale Bakhitine puteve doživjeli s punim užitkom, šokom i nevjericom, oduševljenjem.

Htjela sam ju čitati s curama iz čitateljskog kluba Hoću knjigu dok sam bila na zamjeni voditeljice pa sam ju bila stavila kao prijedlog, ali na žalost nije prošla. Bilo je to prošle godine, a ona meni nije izlazila iz glave. Bio je to pravi znak da ju moram što prije potražiti. Bibliobus Gradske knjižnice Rijeka je bio rješenje i hvala mu na tome!

Ono što sam prvo primijetila je bio predivan stil koji je krasio svaku stranicu ove knjige. „Živi u produljenu razdoblju nesigurnosti koje je vrlo sporo i ujedno vrlo zgusnuto, vrijeme huji naprijed u uzastopnim skokovima poput gruba, neravna puta, a onda se oduži daleko naprijed, u jednoličnost bez orijentira.“ Bakhita je dobila divan glas preko spisateljice koja se odlučila podijeliti njezinu priču sa svijetom.

Véronique Olmi se uhvatila u koštac s vrlo teškim zadatkom jer ono što je morala ispričati, da bi za čitatelja bilo što lakše za podnijeti, bio je stvarno težak zadatak. „Oni ne znaju... Ne znaju da posjeduje strpljenje spašenih bića.“ Bakhitin život je bio sve samo ne lagan i posut ružama, no ova je priča meni (za sada) najbolja pročitana u ovoj godini.

Ne stavljam naslove na pijedestal prije zadnjeg dana u godini, ali ovdje moram napraviti iznimku. To što sam dobila kada sam zaklopila korice knjige, bilo je sve ono što u jednoj knjizi tražim. Osim što je stilski savršena, priča je istinita, zanimljiva, nevjerojatno teška, a opet tako divna, gdje ju odlično prate vrlo realni likovi koji su odlično upotpunili životne etape glavnog lika.

„Ali Bakhiti nitko ne mora govoriti o dobru i zlu. To joj je bitka urezana u srce i vrlo brzo uviđa da je svijet – cijeli svijet – samo jedan, uvijek isti. More između Sudana i Italije ništa ne razdvaja. Veže i spaja. Sve je isto. Svugdje ljudi pate.“

Drago mi je što sam doznala za Bakhitu i njezin put jer me svakim svojim dijelom života sve više podsjećala na snagu koju čovjek u sebi nosi. „Kad smo nesretni, treba učiniti samo jedno, jedno i to je sve. Treba imati povjerenja.“ Često zaboravimo koliko smo jaki dok snaga ne ostane jedino što iz sebe možemo izvući. Ona se pokazala kao najbolji primjer.

„Bakhita se pita zašto je svijet tako lijep. Komu to duguje. Poznaje ružnoću ljudi. Poznato joj je nasilje koje izvire iz njihova strašnoga bijesa. Ali ljepota, otkuda ona dolazi? Noć se propinje nad ljudima, slobodna i besmrtna. I obraća joj se. Kao i zemlja jednom, kad joj je povjerila patnje robova koji su prošli tuda prije nje. Bakhita spoznaje da se sve može izgubiti, i jezik, i selo, i sloboda. Ali ne i ono što daruješ samom sebi.“