Recenzija knjige: Farma

Jane, imigrantica s Filipina, pokušava dovesti svoj život u red. Ona i njezina djevojčica Amalija žive u prihvatilištu s još dvadesetak drugih žena i muškaraca, ali u blizini tete koja im pomaže postaviti život na noge nakon što Jane ostavi svog muža i oca svoje djevojčice. Žene s Filipina su često ispomoć u bogatim obiteljima, a teta Evelyn Arroyo je stekla reputaciju dadilja nad dadiljama i svi ju žele za sebe kada im stigne beba. Njezine usluge su rezervirane mjesecima unaprijed, ponekad već sa saznanjem da je žena zatrudnila. Evelyn zdravstvene tegobe natjeraju da svoj posao preda svojoj nećakinji Jane koja se na kraju pokaže kao premlada i vrlo nepromišljena. Kada izgubi dobar posao i loša reputacija se pročuje, mora pronaći novi prihod za život te se odlučuje otići u „Zlatne hrastove“, tzv. Farmu i biti surogat majka. Premije koje oni daju garantiraju joj skrb kako za nju tako i za njezinu djevojčicu.

Drago mi je što nisam bacila oko na sinopsis prije nego što sam krenula čitati jer ukratko je definitivno preopširno za moj ukus. Sasvim bi bilo dovoljno reći ovo što sam ja u prvom odlomku napisala kako bismo onda sami otkrivali što će i kako Jane dalje sa svojim životom kada je uprskala svoju reputaciju dadilje. Sada gledajući, rekla bih da je opis knjige sve što se iz nje dobije. Možda trunčicu više, ali po meni je zanemarivo.

Na početku, dok nas spisateljica uvodi u priču, vrlo nehajno nabraja teme koje su same po sebi vrlo osobne, životne, teme o kojima bi se moglo napisati knjiga i knjiga, snimiti filmova i serija i dokumentaraca i još ne bi bilo dovoljno. Ovdje smo ih dobile upakirane u priču o par ženica koje pokušavaju živjeti svoj život i osigurati isti svojoj obitelji. Da bi teme bile smislene unutar nekog romana, mišljenja sam da je potrebno dati barem jedan stav od od barem jedne teme, preko barem jednog od likova. Od toliko kontroverznih segmenata, izostala je bitnost jer se njih nije ni zagrebalo, a kamo li da se o njima raspravljalo.

Da je ideja Farme bila glavna tema romana, gdje se polemiziralo o životu, majčinstvu, moralu, surogatstvu (u ovom slučaju plaćenom), siromaštvu i bogatstvu, da se govorilo o imigranticama i njihovim pokušajima preživljavanja u Americi, da smo dobili bilo kakvo mišljenje spisateljice ovaj bi roman imao smisla. Da se barem jedan od likova zapitkivao o svojim odlukama nešto bismo i mogli izvući iz cijele priče. S obzirom da nije, roman bih svrstala u neku promašenu i dosadnu dramu koja je „ofrlje“ natrpala jako teške teme i pustila da se sami hvatamo za iste i dođemo do nekih svojih osobnih zaključaka. Kod mene je i to izostalo jer mi je sve bilo površno i postalo samo nebitno i nije me ponukalo da se oko tih pitanja više angažiram. Kako sam napredovala s knjigom samo mi je postajala sve dosadnija pa sam ju počela zaboravljati par dana nakon što sam ju pročitala.

Likovi su bili plošni i to svi do jednog, bez nekog stava o bilo čemu, mogla bih reći i da su bili u većini antipatični, hladni, dosadni i njihovi odnosi su mi bili kao i oni. Nisam niti jedan lik doživjela s empatijom, bez obzira na njihove teške živote. Bilo mi je potpuno svejedno što će im se desiti te u kojem će smjeru njihovi životi ići. Stilski je bilo monotono, a već i kada bi se nešto i dogodilo, spisateljica bi napravila rez i prebacila događaj vremenski unaprijed bez objašnjenja što je i kako završilo s napokon interesantim dijelom. To je dva puta ponovila i stekla sam dojam da nije znala što bi s gungulom u koju je uvalila likove pa joj je bilo jednostavnije preći preko toga i pričati o njihovom životu poslije događaja bez da ga se detaljnije spominje. Ništa započeto nije razriješila, jednostavno je preskočila i nastavila kao da se ništa nije desilo.