Recenzija knjige: Tupa bol

Priču tridesetogodišnje bake koja živi u Cagliariju u doba drugog svjetskog rata, pripovijeda nam njezina unuka. Baka je tada još bila djevojka i u očima njezine okoline usidjelica. Otac joj uspijeva dovesti starijeg udvarača, udovca. Za njega se uda iako ga ne voli, no zna da na taj način svima olakšava budućnost.

S obzirom na to da ima zdravstvene probleme i poteškoće u začeću odlazi na liječenje u toplice gdje upoznaje ratnog veterana koji joj prirasta srcu. Godinama kasnije, sada već majka divnog dječaka, pokušava mu ući u trag vjerujući da je on ljubav njezinog života. 

Kratak sadržaj privuče pozornost čitatelja i potakne da se proviri dublje u radnju i dozna što se točno tu krije. Mjesto radnje sugerira jake emocije u svim njihovim raznolikostima i obavezan prikaz lijepog pejzaža, dok očekujemo zanimljivu priču o tri generacije jedne obitelji. Način na koji nam unuka priča uspio me u par navrata zbuniti i na momente nisam bila sigurna o kome točno govori. Stapanje jednog lika u drugi je bilo nedovoljno objašnjeno da bih mogla kvalitetno popratiti određene segmente.

Novela me više podsjeća na okvirni scenarij koji je pisan isključivo za ekranizaciju (što se i dogodilo s filmom From the Land of the Moon iz 2016. godine). Ideja koja govori da nije potrebno previše ulaziti u detalje jer će biti prikazana pravim likovima ipak nas na kraju navodi na pravi put i sve sjeda na svoje mjesto.

Mišljenja sam da je knjiga prekratka za sve ono što se htjelo ovdje ispričati (jer ja bih još!). 120 stranica je malo pa sve ispada zbrčkano, s interesantnim ali plošnim likovima i s puno događaja koji zahtjevaju podrobniju obradu. Možda su stil pisanja i njegova dužina namjerno takvi?