Recenzija knjige: Imati hrabrosti ne svidjeti se drugima

Published on 13 August 2019 at 23:10

Autori: Ichiro Kishimi, Fumitake Koga
Izdavač: Planetopija d.o.o., 2019.
Prijevod s engleskog: Matija Pospiš
Recenziju napisala: Tonkica Palonkica

 

IG: @tonkicapalonkicacitalica
GR: https://www.goodreads.com/user/show/21285672-tonkica

Jedan filozof i jedan pisac udružili su znanje i u ovoj nam knjizi u obliku dijaloga između Mladića i Filozofa, pokušali odgovoriti na puno životnih pitanja. Ideje se oslanjaju na teorije Alfreda Adlera velikana psihologije 19. stoljeća, manje poznatog od Freuda i Jounga, ali ne i manje utjecajnog. U dinamičnom razgovoru postavljaju se i promišljaju razna svakodnevna pitanja, ali i ona koja se uvijek pitamo.

Djeca ne postanu ono što njihovi roditelji žele da postanu. ...Prirodno je da se roditelji brinu za njih i da se katkad žele uplesti. Ali, kako sam ranije rekao, drugi ljudi ne žive zato da ispune tvoja očekivanja. Iako je to tvoje dijete, ono ne živi da bi ispunilo tvoja roditeljska očekivanja.

Možemo li živjeti bez potvrde drugih? Određuje li nas prošlost ili tek naša težnja prema ciljevima u budućnosti? Koliko su u životu bitni međuljudski odnosi? Na vrlo jednostavan, jasan i simpatičan način doći ćemo do raznih zaključaka i za promjenu malo razmisliti o svome životu iz drugačije perspektive.

Biti pohvaljen u biti znači da čovjek prima sud druge osobe da je „dobar“. A mjera onoga što je dobro ili loše u tome činu ovisi o vrijednostima te druge osobe. Ako je čovjeku cilj primati pohvale, neće imati izbora nego prilagoditi se vrijednostima te osobe i sputati vlastitu slobodu.

Ovakva vrsta štiva mi uvijek dobro dođe kao odmor između beletristika da malo napregnem svoje vijuge, da sama promislim što bih ja u kojem trenutku, a ne da mi sve bude napisano na idućoj stranici. Pošto smo svi različiti, razmišljanja u knjizi će biti objašnjena vrlo jasno i jezgrovito pa ćemo moći odgovore prilagoditi svojim osobnim nedoumicama.

Prateći razgovor, imala sam osjećaj da sjedim za susjednim stolom za kojim su se dvojica uhvatili malo polemizirati o svojim privatnim problemima. Ovako kao voajer uspjela sam zabilježiti jako puno raznih ideja, drugačijih viđenja već prožvakanih tema koje su mi se posložile kao da sam baš to čekala. Osvježenje, koje sam doživjela u ovom filozofskom pristupu životu čija je forma podučavanja poznata još od Sokratova vremena, ugodno me iznenadilo.

Ali ne osjećamo se usamljeno zato što smo sami. Usamljenost je oko sebe imati druge ljude, društvo i zajednicu, a istovremeno duboko osjećati da smo odvojeni od njih. Da bismo bili usamljeni, trebamo druge ljude.

Dokaz tome je velika količina označenih dijelova teksta koje ću uredno prepisati u svoju tekicu za buduće korištenje, a vama predlažem da škicnete sami i vidite što će vama zapeti za oko. Ovo nije još jedan self-help pokušaj koji vam u 2 i pol koraka „prodaje“ kako da budete sretni, bogati, zdravi i savršeni u svakom pogledu. Ovdje će vas neka bitna pitanja potaknuti da već ukorijenjene stvari pogledate iz drugog kuta.

 

Gledajte na to ovako: tip odnosa koji tlači i guši dvije osobe kada su zajedno ne može se zvati ljubavlju, makar među njima postoji strast. ...Ograničavanje je, s druge strane, manifestacija uma koji pokušava kontrolirati svog partnera, a također je i ideja utemeljena na nepovjerenju. Kako Adler kaže: „Ako dvoje ljudi želi živjeti zajedno i skladno, moraju se jedno prema drugomu odnositi kao prema ravnopranoj osobi.

Ocjena: 9/10

Add comment

Comments

There are no comments yet.

Create Your Own Website With Webador